"Magija noći" - dvadeseto poglavlje

Dvadeseto poglavlje (21. vek)

"Magija noći" - dvadeseto poglavlje

Borba je završena. Borba mojih osećanja, verovanja, načela i svega što sam godinama gradila.
Na samom početku znala sam da će biti ovakav kraj u kome će preovladavati mržnja, netrpeljivost i nepoštovanje. Toliko sam se bojala toga, a ono me je baš zadesilo.
Kako su mi sad potrebni tvoji zagrljaji, poljupci, ta želja u očima. Sve je nestalo. Morao si da okončaš sve ovo, a ni sama ne znam zbog čega. Naša ljubav je mogla da se završi na najlepši mogući način. Toliko smo se razumeli, verovali, poštovali jedno drugo. Eto! Sad pokušavam da ponovo pronađem svoj put. Upoznavši te, krenula sam nepoznatim putem koji mi je vremenom postao jedini i najbitniji. Bez ikakvih skretanja i smernica. Imala sam tebe. Ti si mi bio dovoljan, da sigurno koračam. Toliko sam bila sigurna da bih za tobom krenula gde god bi išao. U stopu bih te pratila, kao slepi putnik. Sad je došlo vreme da sama biram i da se sama usmeravam. Veoma je teško. Prvih dana, preda mnom je bio samo mrak. Tunel bez imalo svetlosti. Kako je vreme prolazilo shvatila sam da moram da se otrgnem od sumornih misli. Pomisao na moju baku i njenu energiju, bio je dobar znak. Nova interesovanja, novi ljudi. Bilo mi je potrebno sve novo, jer vraćanje na staro mi je donosilo neizreciv bol. Odlazak na svako „naše" mesto bio je kao kolac u srce. Sećanja su navirala, sve lepša od lepših. Postala sam svesna da je to samo patnja, a ona mi u ovom momentu nije bila potrebna.
Sve moje misli i sva moja snaga sad su usmereni na nalaženje nečeg što će mi odvući misli od tebe i naših uspomena. Ja sam borac i telom i dušom. Ma koliko bolelo. Ma koliko peklo. Grizlo. Jednom prilikom , u strastvenom zagrljaju si mi rekao: "Da li ćeš ikada moći ovo preživeti?"
Sve te poljupce, milovanja i reči. Užarene poglede. Sa osmehom sam prihvatala te riječi, misleći da se nikad neće ispuniti iako je trunčica sumnje uvek nalazila put do mog mozga.
Naravno, da ću preživeti. Ne mogu sama. To je definitivno. Uz pomoć svojih prijatelja, novih interesovanja i rada, mogu. Toliko toga sam ružnog preživela. Toliko tragedija, razočarenja, pa valjda mogu i jednog momka preboleti. Tešila sam se svesna, da ću ponovo popustiti i predati se mom dželatu da završi svoj posao.
Znao si da nateraš moje misli da se kreću u pravcima za koje svesna nikad nisam znala da postoje. Stavljao si putokaze u moju glavu usmeravajući ih u sebi željenim pravcima. Nikad ne misleći na mene, na to koliko bi me mogao povrjediti. Na meni si isprobavao svoje droge. Svoje moći. Vešto ih kombinujući i otkrivajući uvek nešto novo.
Ja sam sve prihvatala, jer ti si mi bio sve. Nisam se više mogla poveravati svojim prijateljima, jer već dugo za tebe nisu imali lepe reči. Svaki put kad bih te i spomenula, navala svega ružnog bi krenula o tebi.
Sećam se da me je jednom Tea zamolila, da, ako želim o tebi da pričam, da je ne tražim.
Govorila mi je, ljutitog izraza: "O svemu mogu sa tobom , ali o njemu ne. Previše te je povredio, okani ga se".
Svi su mi govorili ružno o tebi, čak i tvoji prijatelji su mi davali do znanja, nekim tajnim znacima, da te zaboravim. Ja jednostavno nisam mogla. Ali, trenutak u kom me moliš da izađem iz tvog života, jer želiš novi, slomio me je.
U svako doba sve me podseća na tebe. Vreme je prolazilo, otimalo se kao dete iz majčine ruke, ali te nije otrglo iz mog srca Još uvek si bio u njemu ušuškan i smeo. Mislila sam da će vreme učiniti svoje, ali nije. Čekala sam. Ljudi su prolazili pored mene. Smeh, buka, tuga i dalje su bili prisutni. Samo sam ja bila odsutna. Pokušavala sam da popravim nešto, razgovarajući sa tobom. U mojim mislima smo vodili beskonačne razgovore, ali uvek bez ikakvog zaključka. Stalno sam se vraćala na isto. Na one lepe trenutke koje smo provodili. Moji prijatelji su me navodili da mislim i na one ružne stvari između nas. Na one trenutke u kojima nisi bio sav svoj.
U kojima sam te se bojala i bila pokorna i mirna. U tim momentima nisam sebe poznavala. Večito sam važila za jaku i britku. Pred tobom sam bila manja od makova zrna. Klanjala sam ti se kao kralju, a ti si me ljubio u ruku, kao staricu. Ne kao kraljicu i dragu ženu. Ipak, ne mogu da dozvolim sebi pokornost, ali ni tugu. To nisam ja. Život i pre tebe je postojao. Nije me uvek mazio, ali mi je prijao. Malo od svega. Sa tobom je ta doza davno premašena. Doza u kojoj tuga prerasta sve granice dozvoljenog i dostiže svoj maksimum. Jedino svetlo u svemu tome je što nije stigla do vrha. Barijera je na vreme postavljena. Shvatila sam da nisam vreća za udaranje, niti gomilanje besa. Ja sam ipak, još uvek nežno, ljudsko biće željno ljubavi i spremno, uz malo truda da je opet prihvati. Veru u ljubav nikad neću izgubiti, al od sad znaću kome ću svoje srce dati. Tebi sam ga dala i previše. Pustila sam te da kročiš u njega, bez ikakvih zabrana i granica, nesvesna činjenice da svako, pa i ti, može da ga povrediš. Prvih dana sam hodala kao avet. Posle nekog vremena počela sam da se vraćam na staro.
Da sanjam lepe snove i imam osmeh na licu. Ponovo sam uzela svoj život u svoje ruke i zaplesala s njim. Pustio si me previše lako. Ni jednog momenta se ne potrudivši da shvatiš ko sam i šta sam? Koliko mi značiš. Stavljam tačku i sve ono što nam je nekad pripadalo i nešto značilo.

Kraj dvadesetog poglavlja

Roman "Magija noći" autora Ljubice Mlađenović

Prethodna poglavlja romana 1 2 3 .... 19

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.

SADRŽAJ SE NASTAVLJA NAKON OGLASA