U dubini tvog pogleda!

  • Kultura
  • 26. Jul 2016.

Kratka priča autora Ljubice Mlađenović.

U dubini tvog pogleda!
"Uzmi me za ruku i povedi me put Aleje kestenova. Da stignem do Vrela Bosne, da mi opekneš dušu njome, kad srce sprženo je od bola za nekim ko bejaše samo san".
Čitala sam i čitala ove reči, zabilježene na nekoj kamenoj klupi. Prevratla ih u svojoj glavi, vraćajući se tebi. Šta beše to sa nama? Ko ti dušu zatrova irgama varoških reči? Ja nisam samo slatka, plava barbika ili tvoja Monika Beluči. Ja sam žena imena i prezimena duboko urezanog u ovoj maloj sredini. U kojoj sam svojojm nogom prvi korak napravila i stala skoro na svaki kamen. Dok gledaš moj grad i njegove uske ulice, seti se mene.
Možda je topao sad ugrijan ovim julskim suncem, dok sutra će već biti hladan okupan jesenjim kišama ili ohlađen decembarskim pahuljama. Probudi se iz tog vrtgloga nepoznatih želja.
Prihvati me kao jedinu i svoju.
Ovaj prsten na ruci je samo komad metala. Dublje značenje ima svaka moja izgovorena reč, od njega, koji se urezao u meso i čuči tu čekajući nepoznato. Kako godine prolaze postajemo samo svesni beskonačnosti tog kruga. Vrtimo se i vrtimo igrajući već odavno poznato kolo. Samo moje uši vole i drugačijhe note, drugačije igre. Žele tebe, baš takvog. Visokog, crnog i jakog muškarca, sa očima boje smaragda.
Ukopanih negde duboko u to koščato lice, odajući bistrinu pogleda. Ne stoj samo tu! Hodi ovamo, ka meni! Dotakni me već jednom rukom, kad srcem nećeš. Moja želja si i dalje ti. Postojanje duha, nemirnog i vedrog izazivaju samo tvoje reči i one misli koje uhvatim, poznavajući izraze tvog lica. Nemoj me nemo gledati. Moje telo vapi za tvojom blizinom. Zašto pusta da stojim, čekajući godine, kad uz tebe mogu mnogo više. Ne prihvataj okolinu, ne slušaj njihove reči. Svoj tradicionalizam stavi pod mišku i kreni u susret svojoj sreći. Sreći, koja se zove mojim imenom.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.

SADRŽAJ SE NASTAVLJA NAKON OGLASA