O čemu ćute zidovi kuće bijeljinskih Romea i Julije?

Koračajući ulicom Svetoga Save u Bijeljini njeni sugrađani svakodnevno prolaze kraj stare i napuštene kuće koja svojim značajem i izgledom stoji u velikom raskoraku.

O čemu ćute zidovi kuće bijeljinskih Romea i Julije?

S kraja 19. i početkom 20. vijeka njen vlasnik je bio bogati bijeljinski trgovac Pero Živanović,odosno njegov zet Jova Nikolić. Prelijepa kuća svjedočila je o bogatstvu ove ugledne porodice, u kojoj je posle očeve smrti ostala da živi Magdalena Živanović sa svojom sestrom. Brigu o njima preuzeo je njihov djed po majci, Pero Živanović, koji je mnogo uticao na njihovo patrijarhalno vaspitanje. Iz ljubavi prema djedu, Magdalena je preuzela njegovo prezime, a kasnije će i svoje poetsko-lirske stihove potpisivati pod pseudonimom Maga Ž. (Živanović). Njena lirika emotivnih ljubavnih tonova plod je ljubavi koja je procvala sa dolaskom mladog i ambicioznog učitelja i poete, Jovana Dučića.

Po završetku Učiteljske škole u Somboru, Dučić dolazi u Bijeljinu 1893. da radi u Srpskoj osnovnoj školi, danjašnjoj školi ,,Sveti Sava". U jesen iste godine na balu, u tek sagradenom hotelu "Drina" u Bijeljini, Ducic susrece tek svrsenu ucenicu Trgovacke skole Magdalenu Nikolic. Sa njom se tajno vjerio petog novembra 1893. godine. Ljubav se brzo rasplamsala ali su patrijarhalni način života i jasna klasna izdiferenciranost vremena u kome su živjeli ubrzo počeli da kroje tužnu sudbinu novorođene ljubavi. U siromašnom učitelju iz daljine Jova Nikolić nije vidjeo dobru priliku za svoju kćerku, pa je planirao da je uda za bogatog trgovca iz Brčkog. Kako je patrijarhalni duh imao snažan uticaj na nju, Magdalena se nije udala za Dučića, ali njeno djevojačko srce puno ljubavi nije imalo snage potisnuti iskrena osjećanja i predati se drugom čovjeku. Sudbina je htjela da se Maga i Jovo ubrzo, ne svojom voljom, razdvoje.

Zvanično je zabilježeno da su policijske vlasti u Bijeljini, po nalogu kotarskog predstojnika, u maju 1894. godine, pretresle stan mladog učitelja Dučića, kod koga su tada našli dvije pjesme sumnjivog sadržaja: "Oj, Bosno!" i "Otadžbina".

Dučić je odmah morao napustiti Bijeljinu i svoju Magu. Poslije progona iz Semberije Zemaljska vlada u Sarajevu juna 1894. godine zabranjuje mu vršenje učiteljske dužnosti u svim srpskim školama u BiH. Ipak on uspijeva da dobije namještenje u manastirskoj školi u Žitomisliću i počinje da se dopisuje sa svojom vjerenicom Magom. Iz Žitomislića, 29. novembra 1894. godine, pjesnik piše:

"Kad sam otišao iz Bijeljine i poljubio se s tobom, a ja sam se zarekao Bogom i životom da moja usta neće poljubiti nikog više dok tebe ne poljube kao svoju. Od tog časa, tako mi Bog pomogao, moja usta ne dotakoše se ničega, a ne kao što mi ti reče da se ja ljubim. A tim sam se čisto ponosio i to mi beše nešto milo..."

U nekim pismima on je naziva "jedinom na svijetu, rajem u grudima i srećom svedržećom". Najveći dio te Dučićeve korespondencije je sačuvan.

Pričalo se da je Magdalena po odlasku Dučića provodila dane zatvorena u svojoj velikoj kući.Dučić joj nikada više nije kucao na vrata niti je koračao ulicama Bijeljine. A Magdalena ga je čekala o mnogo Božića, sve do 1956. godine, kada se, u dubokoj starosti, upokojila. Vele, da je godinama, kao sjenka, tumarala po toj starinskoj pustoj kući, čekajući Dučića.

Na nevelikom spomeniku u bijeljinskom groblju Pučile, tamo gdje su sahranjivane najuglednije porodice, stoji uklesano "Ovdje počiva Magdalena Nikolić-Živanović, prvo nadahnuće pjesnika Jove Dučića i sama pjesnik".

SPKD ,,Prosvjeta" iz Bijeljine postavilo je na Magdaleninu već oronulu kuću 2006. godine spomen ploču sa Maginim i Dučićevim likom i natpisom:

2011. godine u požaru koji je buknuo krov kuće je potpuno uništen, a iste godine su nepoznati vandali skinuli pomenutu spomen ploču.

Prema nekim izvorima, glavnu prepreku za rešavanje problema oko ove kuće predstavlja jedan od naslednika koji nije zainteresovan za saradnju.

Sve dok se nešto konkretno ne uradi ova kuća će ostati prepuštena sebi i vremenu koje je, izgleda, jedino štedi kako zna i umije.

Do tada, umjesto da se sjetimo lijepih stihova ova dva nadarena pjesnika kad god prođemo kraj nje, jedino što tada nećemo zaboraviti je da brže-bolje okrenemo glavu jer, složićemo se, prizor koji nas tamo čeka bolje je da ostane neupamćen.

Piše: Ružica Ostojić

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.

SADRŽAJ SE NASTAVLJA NAKON OGLASA