Ušće rijeke Drine kod Rače uistinu liči na razjapljena usta neke pregoleme ribe ili zasavičkog zmaja koja zlosutno prijete da će progutati sve što im se približi - čamce, alase, brodove, bagere... Široka su, vele, više od dva kilometra, jer je potrebno baš toliko prostora da se plahovita Drina ulije u Savu. U stvari, ušće Drine čini njen glavni tok, širok pedesetak metara, te još nekoliko rukavaca, takozvanih Drinica, iz kojih kulja smaragdna voda ove rijeke.

Kroz ta raskriljena usta Drine u Savu stižu velike, skoro nemjerljive količine pijeska, šljunka i mulja od otrgnutih obala i planina u donjem toku rijeke.

Zbog toga danonoćno remorkeri i bageri vade šljunak i pijesak sa ušća i odvoze ga u luku "Laget" u Bosutu ili u Sremsku Mitrovicu, a kasnije ga koriste u građevinarstvu širom Srbije.

Proljeće na usta Drine ne stiže najednom, preko noći i iznenada. Ono se najavljuje danima, još od dolaska kormorana na ove rijeke sredinom marta. Navale ove grabljivice odnekud iz Panonije, pa se nemilice bace na ribu - love je i krilima, i kljunovima, nogama, larmom... Ove proždrljivice mogu progutati ribu tešku do jednog kilograma. Za jedan dan ulove više ribe nego svi račanski alasi.

"Kormorani su za nas alase velika kazna. Bruka su i za ljude i za prirodu. Nikako drugačije ne mogu da ih nazovem, osim prevelike kazne koja se sruči na nas. Alavi su da im nema ravnog u cijelom životinjskom svijetu. Kada krenu u lov, zakrile rijeku, udaraju krilima i svim dijelovima tijela. Jadna riba nema kuda nego u plićak i tu joj je kraj. Bruka! Još su zakonom zaštićeni?! Srećom, ovoga proljeća ih je neuporedivo manje nego prethodnih godina" - vajka se račanski alas Pero Nikolić - Rus.

Proljeće na usta Drine stiže i sa košavom, vjetrom koji je, po svemu sudeći, iz kraja odakle dolaze i proždrljivi kormorani. Sjuri se košava s Karpata, prostruji kroz Panoniju, protutnji kroz Beograd, pa krene uzvodno Savom do bosutskih šuma. Tutnji tri dana, a onda umine.

"Doduše, košava duva tri, sedam ili deset dana. To joj je mjera. Ovoga proljeća duvala je samo tri dana. Njoj nema prepreka. Zavuče se, čini mi se, i u džepove. Uzvitla vodu na rijekama, ali to je jedini vjetar na ovim rijekama poslije koga dolazi olakšanje. Kada ona stane, ljudi su druželjubiviji, vedriji i razgovorljiviji. I životinje su veselije. Poslije drugih vjetrova sve je mrzovoljno i natmureno. Čim košava mine, eto i proljeća" - sada nešto vedrije kazuje Rus.

Voda poslije posljednjeg, aprilskog povodnja polako opada. Kao da je stidljiva - desetak centimetara za dan, ali se smanjuje. Iza nje ostaje mulj, smeće i blato. Mnogo prljavštine: najlona, daske, grana, konzervi, odjeće, vreća... "Bruka jedna" - što bi rekao Pero Rus.

U voćnjak Cvijete Simić u Rači, nedaleko od "usta Drine", voda je nanijela najmanje prikolicu smeća. Voda se povlači u korito, a prljavština ostaje.

Stiglo je uveliko proljeće u Raču, nekada glasovitu, mondensku i uzavrelu varoš na rijeci Savi, nedaleko od "usta Drine". Zna se to i po napupalim mladicama vrba, topola, janjeva, jasenova i drugog drveća. Posebno se to primjećuje po mladicama starog, stogodišnjeg duda u Rači. On je jedan od rijetkih svjedoka sjajnih račanskih dana - kada su tu dolazile bijele lađe iz Beograda, vozovi uz Ugljevika i Bijeljine - s jedne, i oni široki, veliki vozovi iz Šida - s druge strane rijeke.

Stari dud je bio u samom centru Rače. I sada je tamo. Nekada je bio dolazište i odlazište, dogovor i razgovor, okupljanje i razilaženje, zakletva i kletva... Ko je nekada došao u Raču - sjedao je pod dud. Ko polazio iz nje - ustajao je iz njegovog hlada. Tu se trgovalo, ugovaralo, kralo, pjevalo, bekrijalo... Sada samuje. Ostavljen i zaboravljen. Jedino ga ne mimoilazi proljeće - ono vijek poslije košave razbukti njegove pupoljke.

Kada bi mogao da priča, račanski dud bi imao mnogo toga da kaže: kako su se mijenjale carevine, dolazile i povlačile vojske, kako su udarali povodnji, kako je Sofka pjevala o Jahorini planini i dilber-Stani, kako je nemirni Kićo - sin račanskog skeledžije Saje u bas, veliki begeš glasovitog orkestra Cicvarića iz Šapca ubacivao žabu, kako je Petar Kolačar na papirnim novčanicama kuvao kafu, kako je...

Svi su ostavili stari dud, osim košave i proljeća. Vjetar ga prodrma, probudi ga iz dubokog zimskog sna, otrese sa njega prašinu i lišajeve, a proljeće mu vrati život - napupi mu mladice.

A proljeće na "ustima Drine" i u Rači ne bi bilo doba obnavljanja, rađanja, klijanja i nicanja i buđenja da nije i lijepih priča. Njih ovdje nikada nije manjkalo.

Proljeće je to! Na ustima plahovite Drine. Ono nigdje nije tako pijepo, mileno i dobro došlo kao ovdje - gdje dvije rijeke spajaju tri ravnice: Semberiju, Srem i Mačvu.

Jedino se ovdje čuju tri pijetla. Onaj s promuklim, debelim glasom - iz Srema, onaj nešto grleniji - iz Mačve i najglasniji - iz Semberije. Vele da su se proljeću, u nekada sirotinjskoj Semberiji, najviše radovali baš semberski pijetlovi - s proljećom stizala im je i hrana.

Sada su neka druga vremena, ali su semberski pijetlovi i dalje najglasniji. A da život ide dalje svjedoči i tutnjanje drumskih krstarica koje prolaze kroz Raču do graničnog prelaza. Ali i od njega - putuju svjetovi.

Tekst i fotografija: Tihomir Nestorović

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.