U "Sfumato" radionici podučava druge slikarskom zanatu!

Spomenko Đekić je apsolvent Akademije likovnih umjetnosti u Banjaluci, a u Bijeljini od septembra vodi Slikarsku radionicu “Sfumato”. Svoje prve “slikarske korake” je napravio u Zvorniku, u Slikarskoj radionici “Paleta”, a talenat je pokazao još kao mali, kada je, uz majčinu dozvolu, švrljao po zidovima u stanu.

U "Sfumato" radionici podučava druge slikarskom zanatu!

- Majka mi je pričala da sam kao mali mrzio papir, ali sam zid obožavao. Preselili smo se iz Sarajeva, prvo na Trebević pa u Zvornik. Tu sam u petom ili šestom razredu čuo za Slikarsku radionicu "Paleta". Prijavio sam se i išao pet godina kao učenik, a kada sam krenuo u srednju školu, postao sam pomoćnik u radionici. Te radionice se zasnivaju na tipu radionica iz renesanse - postoje tri sloja - učenici, pomoćnici i majstori. Bio sam učenik, a pošto sam bio napredan postao sam pomćnik koji pravi boje, koriguje drugim učenicima radove... Tu sam već polako pekao zanat, pa sam poslije srednje škole upisao Akademiju likovnih umjetnosti u Banjaluci, smjer slikarstvo.

Kao student je dobio nagradu od Akademije kao najbolji slikar u klasi, što je bilo i dobar podstrek za nekog ko je na Akademiji provodio po 12 sati dnevno.

- Iako su me svi plašili da će na Akademiji da me šikaniraju zbog tog mog hiperrealizma, profesori su bili fer i korektni, prepoznali su da sam bio vrijedan i radio maksimalno. Slikao sam i dan i noć.

Kada pogledate Spomenkove slike, neće vam na prvu biti jasno da li je u pitanju slika ili fotografija. Njegova želja je da ono što vidi što bolje prenese na slikarsku podlogu, a to mu odlično polazi za rukom, tj četkicom.

-To je taj hiperealizam, nema dalje od toga. Kada uspiješ oko da zavaraš, da ne znaš da li je to slika ili fotografija, da moraš da se baš zagledaš, onda je to to. To baš volim i to me ispunjava. Mislim da je to vrh tehnologije i slikarskog zanata i umjeća. Danas se svi nazivaju umjetnicima, ko god kupi platno i boje, stvara se neka fama od tako jednostavne stvari. Slikarstvo je od pamtivjeka bilo zanat, a slikari su bili zanatlije, tj majstori. Mikelanđela su zvali majstore a ne umjetniče. Naravno, nije slikarstvo samo zanat, ali bez zanata se ne može ništa. I na Akademiji smo imali odlične primjere gdje su svi loši crtači postali odmah apstraktni slikari. Vade se na Pikasa i neke slikare, a ne znaju da je Pikaso sa 15 godina slikao kao što je slikao Rembrandt u najboljim godinama. To ga je smorilo, sam je izjavio - ja sam sa četiri godine naučio da slikam kao stari majstori, a cijeli život pokušavam da slikam kao dijete. Pokušavao je da istraži dječiji crtež, pa se dotakao i kubizma kom je bila inspiracija u ikonopisu tj u obrnutoj perspektivi i to je primjenio na te neke moderne stvari kao što je portret. Po meni se ne može preskakati taj toliki put i odmah preći na apstrakciju. Treba da postoji neka gradacija, prvo slikarski realizam, preći taj neki tehnički dio, pa onda raditi takve stvari.

Omiljena tehnika mu je akrilik.

- Leži mi zbog brzog sušenja, ne moram da razmišljam, ako pogriješim šta će da bude, suv je za 10 minuta i preko ide drugi sloj boje, pa sam opušteniji.

Slikanje mu je molitva i meditacija. Sjediti osam sati uz sliku i "bockati" jedan detalj zahtjeva puno strpljenja, mirnu ruku i dobru koncentraciju. A inspiraciju nalazi u običnim predmetima, koje ljudi obično ne primjećuju na takav način.

- Obični predmeti koje svi uzmamo zdravo za gotovo kad se stave u sferu slikarstva dobijaju sasvim novu dimenziju. Na primjer zgužvana limenka, omoti od čokoladica, kovanice, pepeljare sa opušcima - to mi je bila isnpiracija na Akademiji. Ujedno sam time slao poruku i kritiku potrošačkog društva, kao što je radio i Endi Vorhol, samo u nekom drugom konceptu. Pomoću formata sam dao omaž Kandinskom, koristio sam kvadrate, a unutrašnji dio kompozicije je bio krug. Na Akadmiji su nas tjerali da smišljamo koncept, jer je on danas najbitniji, on dijeli amatera od akademskog slikara. Došlo se čak do toga da ako je koncept dobar, slika ne mora uopšte da bude dobra, to se cijeni. Meni je ipak realizacija najbitnija, uz, naravno, neku dobru poruku.

Na drugoj godini studija Spomenko je došao na ideju da otvori svoju radionicu i postane majstor

- Odlučio sam da to bude u Bijeljini, tu sam već imao stan.

Slikarska radionica "Sfumato" je počela sa radom 11. septembra, trenutno ima 15 polaznika, a predviđena je za 40.

- Na početku mi je bila čudna situacija, očekivao sam samo osnovce i srednjoškolce, a došle su mi i žene od 35 i više godina koje žele da nauče da slikaju. Uhodali smo se, sad je opušteno. Imam i srednjoškolaca i osnovaca, ali i najmlađu grupu u kojoj su djeca od šest do deset godina, i sa njima je najljepše raditi. Sa njima se odmorim, pitaju me svašta, iskreni su i zanimljivi.

U školi se kreće od crteža, to je osnova i kostur slike jer bez dobrog crteža ne postoji dobra slika.

- Mjesec dana sam ih forsirao samo da rade crtež, da bi se malo navikli i na format, pošto je za većinu njih posle bloka pet ovaj format kao avionska pista. Dosta sam ih korigovao, pričao, otkrivao neke cake... Radili su portrete, jer tu nema greške. Portret da bi bio dobar mora da bude tačan. Tu se najbrže i najbolje uči. Tako su istrenirali oko i sad već bolje rade. Milsim da bez godinu dana kontinuiranog rada nema nekog vidljivog napretka.

Upis je stalno otvoren, časovi se održavaju dva puta sedmično po dva sata.

Naravno, nezaobilazno pitanje u razgovoru sa Spomenkom bilo je i odakle naziv radionice?

- Sfumato je tehnika slikanja koju je osmislio Leonardo DaVinči. Do renesanse se slikalo ječmenom temperom i braća Hubert su u 14. vijeku počeli da koriste ulje kao vezivo za pigment. Osmislili su novu tehniku gdje se boja mnogo sporije suši, izgleda ljepše, nema pucanja. Leonardo je unapredio tu njihovu tehniku i trudio se, da dok slika, sve boje spaja tako da taj prelaz tj valer bude što blaži, da se uopšte ne vidi potez, već da je sve ravna površina bez nekih naglih poteza. Taj blag prelaz stvara neki efekat izmaglice - to je sfumato. Prvi put je to iskoristio na slici Bogorodica u pećini. Kad se gleda slika uživo, zaista se može primjetiti kao taj neki težak zrak i kao blaga magla u pećini. Pominje se i kod Mona Lize, jednog od poslednjih njegovih djela koje je radio pred kraj života. Kada je završio bila je nestvarna, ljudi nisu mogli da vjeruju kad su je gledali, jer je ona bukvalno isijavala iz sebe svjetlost, kao da je stavio lampu iza slike. Kao veliki ljubitelj renesanse odlučio sam da tako nazovem radionicu pošto i forsiram taj stil slikanja, samo što nije ulje u pitanju već akrilik.

Osim što u slikarskoj radionici podučava druge slikarskom zanatu, Spomneko planira da se i dalje usavršava, a pokušaće i da živi od umjetnosti.

- Upisaću master, ne bih da stanem sad, želim da se usavršavam. Planiram i doktorske studije, da izučim sve što se može izučiti. Mislim da neću ići odavde, ipak je ovo naša đedovina, šta će ostati ako odemo svi. Izboriću se ovdje i pokušati da živim od umjetnosti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.

SADRŽAJ SE NASTAVLJA NAKON OGLASA