Nakon što je osnovala Udruženje, želeći da stvori prostor i atmosferu koji su prijatni za žene koje tu dolaze, a kao neko ko uvijek želi nešto više, na nagovor prijateljice kreće u avanturu izrade nakita.
Na internetu pronalazi Hobby art centar iz Mostara preko kojeg završava obuku za izradu nakita od fimo mase, i tako ono što je počelo kao okupaciona terapija postaje ozbiljno interesovanje koje počinje da se razvija.
Tanja je sjedila i pravila perlice, onda sa nestrpljenjem čekala da se ispeku i posmatrala sve sa iznenađenjem, ne vjerujući da je njenih ruku djelo.
Prva prodajna izložba nakita bila je u Narodnoj bilbioteci „Filip Višnjić", i na veliko iznenađenje, sve što je od nakita izloženo, i prodato je. Tada u Bijeljini još uvijek nije bilo žena koje su se bavile rukotvorinama, a i te kako je bilo onih koji su znali da prepoznaju vrijednost unikatno izrađenog nakita.
Ubrzo nakon ove prve izložbe usledio je poziv za učešće na sajmu u Tivtu, a nakon toga se sajmovi i izložbe nižu. Osim prodaje nakita, ova putovanja donose sa sobom i lijepa druženja i poznanstva, a na ovaj način se promoviše i Udruženje kao i grad odakle dolaze.
Negdje posle prvih izložbi nakita i nakon poznanstva sa tkaljom iz Bijeljine Slađanom Tomić, Tanja prolazi i obuku za tkanje, a tu se pronalazi možda i više nego kod izrade nakita, jer dok sjedi za razbojem misli joj se oslobode, utone u niti, boje... Tako stvara, gradi, divi se sama sebi, a vrijeme leti.
Kao i sa nakitom, izložbe sa tkanim proizvodima prolaze vrlo uspješno. Radi šalove, torbe, modne dodatke, spajajući tradicionalnu tehniku tkanja i moderne trendove, a prizvodi koje izrađuje postaju prepoznatljivi i traženi.
Stižu pozivi od turističkih organizacija iz Zvornika, Doboja, Modriče, Beča ... a redovno izlaže i na sajmovima u Bijeljini.
Tanjina želja je uvijek bila da nakit i tkane proizvode kupuju oni kojima se zaista sviđaju ili će ih nekom i pokloniti, a najsrećnija je kada i mnogo godina nakon prve izložbe prepozna na nekom nakit koji je tada izrađen.
Osim izrade nakita, održala je i niz obuka za osnovce, srednjoškolce, socijalno ugrožene žene, samohrane majke... Jednako kao što voli da stvara nešto novo, drago joj je da može svoje znanje i iskustvo da podijeli sa drugima. Jer svako u sebi može da nađe kreativnu nit, samo treba probati.
Baš kao što kada krenete da dodajete boje, miješate fimo masu, stvarate oblike, svaki put nešto novo i drugačije, tako i za razbojem - niti i boje se nižu i svaki put stvorite nešto unikatno, i samo vaše.
Kada joj je kao mladoj majci troje djece sa 28 godina dijagnostifikovana miastenija gravis (autoimuna bolest koja se očituje napadima slabosti mišića a simptome pogoršava aktivnost mišića) umjesto da ostane u četiri zida, uz podršku porodice otisnula se u avanturu osnivanja udruženja.
Kao neko ko stalno želi više, savladalavala je prepreke, jednu po jednu.
Rad u udruženju ne donosi novac, ali je lijep na drugi način - donosi samostalnost, uključuješ druge, pokrećeš ljude na akcije, rješavaš brojne probleme u zajednici koje nisi ni svjestan da možeš riješiti, svakodnevno učiš, prenosiš znanje na druge, ljudi te prihvataju, vidiš promjene na njima.
18 godina nosi bolest i o njoj priča normalno kao da ne postoiji, jer se toliko okrenula radu i Udruženju.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.