Iako je bila spremna za život na selu, otac je ipak šalje u Sarajevo, gdje radi u vojnoj fabrici sve do 1991. kada odlazi u invalidsku penziju.

Svih tih godina u Sarajevu, pored obaveza na poslu, doškolovavanja, i onih redovnih kućnih obaveza, ostaje vjerna ručnim radovima. Majka joj je uvijek govorila da isplete nešto djeci, da ne zapostavi ono što je naučila, jer je to vrijedno, pa je plela džemperčiće, prsluke, šalove, kape... Osim pletenja, volila je i da hekla, pa je i njen dom bio jedan od onih u kojima su stolovi bili ukrašeni ručno izrađenim stolnjacima, a jednu od heklanih bluza ima i dan danas.

Mnogo godina kasnije, kada se 2011. godine doselila u Bijeljinu sasvim slučajno je pronašla prostorije Udruženja žena sa invaliditetom „Impuls" i ponovo se prisjetila nekih starih vremena. Probudila su se sjećanja na dane kada je sa majkom učila osnove tkanja.

Tada je u „Impulsu" u toku bila obuka tkanja za studentkinje, ona im se pridružila i vrlo brzo prisjetila svega naučenog, ali i usavršila svoje vještine.

Toliko da je ubrzo i sama postala istruktorka u udruženju.

Od te 2011. godine je svaki dan u „Impulsu", održavala je radionice, obučavala druge, izrađivala rukotvorine, a od skora je počela i da pravi nakit.

Kao žena sa oštećenjem sluha uvijek se smatrala zdravom, ali joj je smetalo pri komunikaciji. To je riješila ugradnjom slušnog aparata. Sa ženama iz udruženja voli da razmjeni dobru energiju, a dok izrađuju ruktovorine, razgovor ih odvede u mnogim pravcima.

Radove je izlagala u Beču, Valjevu, Modriči... svim izložbama u Bijeljini. Nije joj teško i uvijek se rado odazove, jer druženje na izložbama oplemeni čovjeka. Sve što se radi, korisno je za duševni mir. A kada se nešto od ruktovorina u koje utkate sebe, svoje ideje, ljubav i vrijeme i proda, teško je na trenutak odvojiti se od toga, jer u svaki proizvod date dio sebe, ali opet je to i jedinstven osjećaj jer se nekom dopada ono što je nastalo iz vaše ideje.

Dušanka kaže da se kada tka osjeća izvrsno, sama sebi zrači dobrom energijom i, što je možda i najljepše, osjeća da je još uvijek korisna, sposobna da nešto novo sazna i nauči.

Svakome preporučuje da ne gleda na godine, bolest, životne probleme. Uvijek se rado sjeti majčinih riječi da sve što nauči je vrijedno, jer su se više puta pokazale kao istinite.

Ova 78-godišnjakinja nosi posebnu energiju koja vas obuzme kada je upoznate i razgovarate sa njom, pa i ono što stvara je takvo. Napravljeno sa ljubavlju, pozitivnim vibracijama i posebnom pažnjom.

Kada takve rukotvorine negdje izložite i kažete da ste došli iz Bijeljine, ljudima šaljete pozitivnu poruku koja je snažnija od bilo kakve marketinške kampanje.

Dušanka piše i poeziju, do sada je napisala oko 400 pjesama, priprema se i za izdavanje knjige. Ako je sretnete na nekoj izložbi, rado će podijeliti sa vama neki stih, ispričati vam zanimljivu crticu iz života, pokazati šta je istkala s posebnom ljubavlju i maštom.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.