Ko je bio Veljko Lukić Kurjak?

U serijalu „Narodni heroji NOB-a Bijeljne“, donosimo vam priče o ljudima koji su ostavili neizbrisiv trag u istoriji našeg grada i bivše Jugoslavije.

Ko je bio Veljko Lukić Kurjak?

O Veljku Lukiću, gde god da je pisano, pisano je kao o neustrašivom komandantu. U vreme kada je glava vredela vrlo malo, Kurjak je svoju uvek stavljao u prvi red, hrleći na neprijatelja i predvodeći svoje borce, koje je narod prozvao „kurjačići".

Rođen je juna 1917. godine u Donjoj Bukovici, kod Bijeljine. Dok nije izučio ratnički zanat, zemljoradnja je bila jedino čime se bavio. Okupacija ga je zatekla u najlepšim godinama mladosti. O tome kako se priključio partizanima, Veljko je govorio Rodoljubu Čolakoviću:

„Kad je prvi put došao među nas Brko (Svetolik Gospić - Brko) da nas zove na ustanak, on nam je govorio dugo, ali ga skoro ništa nisam razumeo. Razumeo sam jedino to da ćemo mi, ako se dignemo na ustanak, sigurno pobediti. A ja mu nisam verovao, nego sam ga upit'o: „A ako to sve nije tako, ako ti nama lažeš"? Brko se nije uvredio, nego je opet govorio i dokazivao, ali ja nisam hteo da krenem odmah. Krenuo sam tek onda, kad su moji drugovi naišli jedne noći pored moje kuće s puškama i svratili da me vide. Kad ih ugledah s oružjem, prođoše me žmarci: „Gledaj, oružje imaju, znači nije ustanak prazna priča"! I kren'o sam odmah te noći s njima."

U Partiju je primljen septembra 1941. godine. Početkom 1942. godine, postavljen je za komandira Majevičke partizanske čete. Pri napadu na ustaško - domobransko uporište u Miladijama, kod Brčkog, pokazuje neverovatnu hrabrost zbog koje su mu njegovi borci i nadenuli nadimak „Kurjak". U danima koji su usledili, došlo je do krvoločnog obračuna u Vukosavcima, gde su ubijeni Španac, Irac i mnogi borci Majevičkog odreda. Povlačenje preživelih boraca, ranjenih i iznemoglih, pokrivala je četa Veljka Lukića.

Ostatak odreda preimenovan je u Drugi udarni bataljon, koji se uskoro priključuje Šestoj proleterskoj istočnobosanskoj brigadi. Borili su se po Birču, Romaniji, Zvijezdi, dolini Krivaje i Konjuhu, sve do povratka na Majevicu. Vojska nastavlja dalje zbog stalnih pritisaka, ali u Semberiji ostaje Kurjak sa svojim bataljonom, čiji je postao komandant. Tih dana, izgubio je oko u borbi. U borbama protiv ustaša kod Kladnja, februara 1943. godine, Veljko je ponovo ranjen; vratio se u borbu i pre nego što je rana potpuno zarasla. Odmah nakon toga, postavljen je za komandanta Trećeg majevičkog partizanskog odreda.

Učestvovao je u oslobođenju Tuzle, nakon čega je njegov odred reformiran u Sedamnaestu majevičku brigadu, na čije čelo ponovo stupa. Teško je ranjen u kičmu tokom borbe sa okupatorom na planini Zvijezdi. Operisan je u Šekovićima, smešten u Trnovu, a zatim je zbog ofanzive koja je zahvatala te prostore prebačen u Glogovac, te u Kojčinovac. U tom selu, ranjenog, Veljka pronalazi smrt kojoj je dugo bežao.

„Poginuo je i Veljko Lukić - Kurjak. Kao komandant brigade bio je ranjen u kičmu i smešten na lečenje u jedno sembersko selo. Tu su ga otkrili četnici i zajedno s Nemcima opkolili u njegovoj bazi, želeći da ga živa uhvate. Ali Kurjak se, iako ranjen, branio i u borbi poginuo. Četnici su likujući provukli njegovo telo kroz Bijeljinu da se pohvale pred stanovništvom svojom pobedom."

- Rodoljub Čolaković o smrti Kurjaka u knjizi „Zapisi iz oslobodilačkog rata"

O junaku kojeg je nekada slavila cela Semberije, pa i bivša Jugoslavija, danas se vrlo malo zna. Ostale su ipak zapisane pesme koje je taj narod pevao svome Kurjaku, u kome su u najtežim godinama koje je naš narod preživeo videli živu vatru borbe, otpora, nade i hrabrosti.

 

Nema vojske, nema rata
Bez Kurjaka komandanta

 

„Eto, slušam kako borci pevaju o meni. Milo mi je što veruju u me i što će poći za mnom - što se kaže - i u vatru i u vodu. I mislim: šta si ti bio, Veljko, do ovog rata, šta si znao o svetu i ljudima, i zašto si živeo. Nikakve škole osim seoske osnovne nisam učio; onda sam čuvao marvu, pa pomag'o ocu u poslu dok se nisam opas'o snagom i sam prihvatio i za plug, i za kosu, i za svaki drugi seljački pos'o. Zamomčio sam se, iš'o po varošima i crkvenim slavama, gled'o devojke, pomalo ašikov'o, ponekad se potuk'o; onda je došla služba u kadru - u kraljevoj gardi, pa rat i kapitulacija. Sve sam ja to preživio ne misleći mnogo o životu, rast'o ko što drvo u šumi raste."

- Govor Kurjaka koji je Rodoljub Čolaković zapisao u knjizi „Zapisi iz otadžbinskog rata"

Autor teksta: Miloš Stojsavljević

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.

SADRŽAJ SE NASTAVLJA NAKON OGLASA