Baš u trenutku kada sam počeo razmišljati zašto nikoga nema, zar niko osim mene ne uživa u ovoj ljepoti, začuo sam lagani kas konja. Nisam se stigao čestito ni okrenuti, a iza mene je stajala oronula stara konjska zaprega koju su vukla dva odrasla rasna konja, sjajne crne dlake.

Na kočiji je sjedio dječak, guste smeđe kose i bijelog glatkog, dječačkog, lica. Na njemu je, pomalo velika, maslinasta vojnička uniforma, i kožni vojni opasač.

„ Pomoz Bog, pobratime!" Uzviknu dječak glasom odraslog, prekaljenog, muškarca.„ Kakva tebe muka natjera ovim putem, kad živ iksan ovuda dva'is godina ne prolazi... Ajde, sjedi! Povešću te."

Lagani kas konja opet poče tuptati...

„Ja krenuo da obiđem stražu, i da zapalim svijeću majci i babi. Sreća pa sam naišao, mogao si tumarati do netraga."

Nedugo potom, miris svježe iskopane zemlje, i sagorjelog voska, i usporeni kas konja mi dadoše do znanja da smo stigli na groblje.

„Evo, vidiš, ovdje je sahranjena moja majka. Dobra je bila, sirotica. Nije mogla preboljeti da rastem bez oca... Do nje leži njena majka. Moja draga starica. Iako bez oca i majke, korica njenog hljeba nije dala da budem siroče. Ubiše je dušmani na pragu naše kuće.

A ova mala grobnica, tu, pobratime, leže nejake kosti dječaka. To parče zemlje što stoji pred nama, nekada je bio Spomenko Gostić. Sigurno ste tamo, odakle dolaziš, nekoj ulici ili školi dali njegovo ime?! A kako i ne biste, kad je to ratno siroče sa 13 godina bilo borac! Iako je mogao, nije htio da ode iz rodnog sela, i rame uz rame sa ostalim borcima branio je svoju rodnu grudu. Umjesto učionice i table, sa svojim nastavnikom je dijelio rov i municiju. Dvaput je bio ranjavan, pobratime moj. Dječak, ranjen otrovnim dušmanskim kuršumom.

Jednog martovskog dana, kad je krenuo da obiđe stražu, topot njegovih konja i njegovog dječačkog srca prekinula je neprijateljska granata. Kažu da uski, brdoviti, puteljci Ozrena i njegovi bistri potoci nikada više nisu čuli niti sličan topot konjskih kopita, niti odvažniji dječački smijeh...

Odavde nastavljaš sam, putniče namjerniče. Ja ostajem ovdje, na mjestu moje vječne straže. Ako bi nekad blagi anđeli navratili po mene, i odnijeli me natrag u bijele pelene, učinio bih sve isto!

Hvala ti što si me posjetio, makar u snu!

Prenesi braći našoj da dosanjaju moj san, jer vaše snove danas pokriva toplo ćebe, a moj, nedosanjani dječački san, pokri hladna crna zemljica."

Besjeda je posvećena najmlađem borcu Vojske Republike Srpske, Spomenku Gostiću, koji je svoje nejake kosti uložio u temelje naše slobode. Spomenko počiva zaboravljen od otadžbine u svom rodnom selu, na čijem je braniku i poginuo. Posvetimo mu katkad trenutak svojih misli, i pozlatimo njegovo djelo!

Autor besjede: Nemanja Simikić

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.