Pripovjedao mi je nekada stari Simo Savić iz Jelaza, seoceta u blizini račanskog mosta, da se sjeća tih siromaha koji su prolazili pored njegove kuće idući u Srem na rad, a vraćali se otuda sa oskudnom zaradom. Veli starac, nailazili su ti ljudi s večeri kako bi, poslije noćnog pješačenja, ujutru osvanuli na roglju nekog šidskog, mitrovačkog, rumskog ili palanačkog sela i pogodili posao sa gazdom.

Među tim ljudima u dugim kolonama bila je i jedna sićušna žena Petra iz Glogovca, sela iza Bijeljine. Bila je oniska, suvonjava i pogurena. Išla je bosa, sa motikom na ramenu, jer nije imala opanaka. Prašila je s proljeća putem iz gornje Semberije za Srem. Poslije kopanja vraćala se, u novim gumenim opancima, i na motici je nosila okačen poveći zavežljaj sa hranom. Čestita i vrijedna ženica - nadničarka.

A nadničar je nešto najcrnje i najteže u ravnici. Sirotinjsko zanimanje. Vrijedna Petra ne praši više putevima, niti semberskim niti sremskim. Upokojla se. U ovoj ravnici upamtili su je po nečemu drugom - po neobičnoj travi.

- Poljoprivrednici sela Glogovac, prepunog raznog voća, muku su mučili sa korovom koji se zove Petrina trava ili "amerikanka". Pojavila se osamdesetih godina prošlog vijeka i odomaćila se na oranicama. Na utrinama i livadama ga nema, ali gdje se god počne zemlja obrađivati - niče Petrina trava, priča Ilija Pantić, ekonomista iz Glogovca.

Dok je nicala ova pošast od biljke ličila je na izdanke konoplje, a kada sredinom ljeta gusto izraste, bude visoka čovjeku do iznad koljena i veoma je žilava. Ljudi su tada za njenu stabljiku, kao i za drvo, vezali goveda.

- Travu nazivaju i Amerikanka jer se pretpostavlja da je stigla iz te zemlje sa sjemenom neke žitrice i, našavši povoljne uslove, brzo se raširila po selu. Svi napori poljoprivrednika da suzbiju ovaj korov ostaju uzaludni. Otporna je i na sve herbicide, a najgore je - ničemu ne služi. Stoka je ne jede, loša je kao prostirka, slabo gori... I sada taj korov nazivamo Petrinom travom, u znak sjećanja na ovu nadničarku. Priča o njenoj travi ovako glasi: Vraćajući se sa kopanja po sremskim atarima jednoga proljeća Petra je na potoku izula opanke i hladila noge. Tamo gdje se paorka odmarala, sa prašinom koja se u opancima još u Sremu nakupila, istresla je i sjeme trave koje do tada nije bilo u Glogovcu. Sjeme je brzo proklijalo i nikle su mlade biljke. U početku niko na njih nije obraćao pažnju, ali kada su se raširile po seoskom ataru i kada su počele ometati seljake, sve je već bilo kasno, kaže Pantić.

Doduše, malo ko vjeruje da je ovaj neobični korov tako stigao u Glogovac, a seosku siroticu zbog korova niko i ne okrivljuje, ali se Petrino ime zbog trave svakodnevno pominje kao da je iza sebe ostavila neku veliku zadužbinu.

A možda je ta trava uistinu Petrina zadužbina? I ne samo njena nego svih semberskih i majevičkih nadničara koji su argatovali u ovoj i ravnicama pored Save, Drine, Bosuta, Dunava i još dalje.

Vremena su se promijenila i nema više nadničenja i odlazaka na prekosavske njive. Ljudi se nekako snalaze i zarađuju u svome zavičaju, a Petrina trava je ostala da svjedoči o nekim, ne tako davnim vremenima, kada su se kora buđave proje i komad crna pšenična hljeba teškom mukom i u znoju zarađivali nadničenjem po tuđini.

Petrina trava podsjeća na to iščezlo sirotinjsko zanimanje. Sada i slabostojeći Semberci znaju goditi posao i više ne čekaju da se uveče ispeče gazdinska pita. Pomenulo se, ne povratilo se.

Petrina trava u stvari je korov ambrozija koji se raširio svom ravnicom i hvata se po brdima. U vrijeme kada je ta čudna biljka dobila ime Petra je zaista nadničila, ali abrozija je, na samo njoj znan način stigla sa sjevera u sembersku ravnicu.

Tihomir Nestorović

Knjige Tihomira Nestorovića možete naručiti u BD Prodavnici.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.