Hrvatski ustaški logor Jasenovac, zapravo sistem logora, bio je najveća "fabrika smrti" na Jugoistoku Evrope, nerijetko nazivana "balkanski Aušvic". Bio je to sabirni, radni, kažnjenički i zarobljenički logor. TEKST SE NASTAVLJA NAKON VIDEO OGLASA

U proboj je iz logora tog 22. aprila 1945. godine, krenulo oko 600 od 1.073 koliko je tada preostalo logoraša u logoru Ciglana u Jasenovcu. Tog dana, ili prethodne večeri, pošto je postalo nesumnjivo da ih očekuje neizbježna smrt, dio logoraša se odlučuje na proboj.

Od 600 koliko je krenulo u proboj, preživjelo ih je najviše 117. Istog dana u bijeg su krenuli i zatočenici drugog dijela logora, Kožare. Od njih 147 koliko je krenulo u proboj, preživjelo je svega 11.

Predvodnik proboja iz Ciglane bio je Ante Bakotić, inače zarobljeni partizan. Ni on međutim nije uspio da se dočepa slobode, poginuo je tokom bijega.

Proljeća 1945, u martu i aprilu, sporovođena je sistematska likvidacija logora. Saveznička avijacija bombardovala je inače logorski kompleks tokom tog proljeća u više navrata, i pojedini objekti su uništeni.

Uprava, na čijem čelu se nalazio Vjekoslav Maks Luburić, zapovednik tzv. ustaške obrane, naredila je zatim da se pobiju svi zatočenici, a logor minira, kako bi bili uklonjeni tragovi sistematskog zločina. Likvidarni su zatočenici, uništavana arhivska građa, sva dokumetacija, objekti, sve ono što bi moglo biti svjedočanstvo, pokazatelj, dokaz, šta se na prostoru koncentracionog logora događalo.

Dok je dio ustaškog osoblja minirao objekte, drugi su palili barake i dokumentaciju, ostali su ubijali zatočenike, kako ne bi bilo živih svjedoka. Oni koji su posljednjem periodu pristizali u logor nisu ni uvođeni nego su odmah po prispjeću ubijani, uglavnom na Savi.

Do 22. aprila 1945. godine u Jasenovcu je preostalo svega 1.220 zatočenika. Dan uoči proboja, 21. aprila, ustaše su likvidirale ostatke ženskog logora. Tada su ubijene i posljednje zatočenice, njih oko 80.

Pošto je još 1.073 zatocenika bilo zatvoreno u zgradi Ciglane, dijelu logorskog kompleksa, bilo je nesumnjivo da će ubrzo i oni biti pobijeni. Preostalim logorašima postalo je jasno šta ih očekuje, pa se odlučuju na proboj po svaku cijenu. Tako se prvobitno desetak zatočenika dogovoralo da krenu u bijeg.

Odlučeno je da se na svakom od četiri izlaza smjesti po desetak čvrsto opredijeljenih za proboj. Obezbijedli su nešto alata, čekiće, letve, cigle. Dogovor je bio da će paralelno, istovremeno, provaliti na sva četiri izlaza, kako bi potom jurišali ka izlazu uz logora. Usaglašeno je ko napada kapiju i drugo. Na dogovoreni uzvik Ante Bakotića "Naprijed drugovi!" oko 10 sati, tog prijepodneva, proboj je započeo.

Pošto su prethodno zamandaljeni ulazi i prozori probijeni uslijedio je juriš ka približno 150 metara udaljenoj kapiji logora.

Oko 460 potpuno onemoćalih, bolesnih ili starih, nije ni pokušavalo proboj, preostalih 600 krenuli su na juriš.

Uspjelo im je i da likvidiraju pojedine ustaške stražare. Logoraš Mile Ristić je čak uspio da otme jedan mitraljez, dok je Edo Šajer presjekao telefonske provodnike, što je u izvesnoj mjeri otežalo komunikaciju ustaške uprave.

U prvom trenutku zatočenicima je malo pogodovala činjenica da je 22. april bio tmuran, kišovit dan, pa se dio logorske straže sklonio od padavina. Tako da je postojao izvesni efekat iznenađenja, ali ne zadugo.

Preživjelo je svega  117 logoraša, od 600 koliko je učestvovalo u proboju iz Ciglane. Stradali su tokom proboja, kao i u nabujaloj Savi, još uvijek hladnoj u to doba godine, ili su ih ustaške potjere stigle u blizini logorskog kompleksa. Preostalih 470, koji se nisu osjećali sposobnim da učestvuju u proboju, pobijeni su svi do jednog.

U dijelu logora Kožare, grupa zatočenika paralelno je planirala proboj, bez ikakve veze sa grupom iz Ciglane. Oni su proboj započeli istog dana, 22. aprila, oko 20. časova uveče. Napali su logorsku stražu, presjekli žicu, čak i zapalili  radionice i magacine.

Potjera ustaša trajala je međutim tokom čitave noći. Preživjelo ih je od 176, odnosno 147 koliko je krenulo u proboj, svega 11.

Već sutradan, 23. aprila, logorska uprava i posade, kompletno ustaško osoblje, napustili su kompleks logora Jasenovac.

Bio je to jedini koncentracioni logor u Drugom svjetskom ratu u kojem su ljudi sistematski, planski uništavani, bez konkretnog učešća Nijemaca. Štaviše, stepenom bestijalnosti, metodama iživljavanja i ubijanja hrvatske ustaše su uveliko prevazišle njihove njemačke nacističke uzore.

Čak i pojedinci iz sastava njemačkog okupacionog aparata užasavali su se bestijalnosti hrvatskih ustaša, kao Glez fon Horstenau.

Jasenovačka fabrika smrti radila je od avgusta 1941. do aprila 1945. punih 1.337 dana.

Bio je to kompleks logora ukupne površine oko 240 km kvadratnih. Sastavno dio su bili i poseban ženski logor Stara Gradiška, logori za djecu Sisak, Jastrebarsko, Gornja Rijeka. Mada je žena i dece bilo i u samom Jasenovcu.

Za razliku od njemačkog "industrijskog" sistema ubijsnja gasnim komorama, hrvatske ustaše ubijale su svojim rukama, počev od korišćenja vatrenog oružja, pa do kama, maljeva, sjekira, izgladnjivanjem, žeđu, i svakovrsnim drugim nepojmljivim iživljavanjima.

Po okupaciji i rasparčavanju Kraljevine Jugoslavije, pošto je okupator obrazovao takozvanu NDH, uslijedili su rasni zakoni, po nacističkim uzorima. Prvo je već 17. aprila donesena tzv "Zakonska odredba za obranu naroda i države" koja je odmah podrazumijevala smrtnu kaznu. Potom su 30. aprila donesene odredbe "O rasnoj pripadnosti" i o "Zaštiti arijevske krvi i časti hrvatskoga naroda".

Uslijedila su hapšenja svih onih koji se, ma u kom smislu, nisu uklapali u ustašku viziju, što je ubrzo dobilo masovne razmjere. 

Prve žrtve bili su Jevreji, i oni su u Jasenovcu preovlađivali tokom 1941. Negdje na prelazu u narednu 1942. većina zatočenika postaju Srbi, kojima je u NDH bilo namijenjeno iskorjenjivanje, uništenje, kao i Jevrejima.

Sistematski su u logor odvođeni civili, neželjeno stanovništvo, prečesto sasvim mirni građani koji nikakve veze ni sa politikom ni sa ustanicima nisu imali, ali su pripadali, po ustaškim nazorima, etničkim grupama koje je trebalo odstraniti.

Iako se po pravilu isticalo da su vodeće žrtve bili komunisti, to je samo djelimična istina. Ustaše su prvobitno sistematski uništavale prije svega one koji su imali sklonost ka jugoslovenstvu, ma u kom vidu. Otuda su među Hrvatima prve žrtve bili upravo jugoslovenski opredijeljeni.

Potom su sistematski uništavani svi oni koji su se ma u kom vidu suprotstavili NDH, ili se pretpostavljalo da je tako nešto vjerovatno. Otuda potom u logorskom sistemu preovlađuju ustanici, partizani, uz mnoštvo naroda, civila, koji su smatrani njihovim pomagačima ili su se prosto našli na udaru u sklopu ustaških akcija, kao narod sa Kozare. Bili su to ogromnom većinom Srbi.

Ustaše su u Jasenovac dovele čak i pojedine istaknute pripadnike međuratne Hrvatske seljačke stranke, među njima i njenog čelnika Vlatka Mačeka, koji je istina i tokom boravka u logoru imao povlašćen status. Maček je inače aprila 1941. podržao proglašenje tzv NDH. Ali pojedini pravci HSS su pobijeni. Dijelom zato što su smatrani sklonim Jugoslaviji, a isto tako zato što su doživljavani kao potencijalna politička konkurencija.

Jasenovac je osnovan sredinom avgusta 1941. a prvi zatočenici su dovedeni već nedjelju dana potom, uglavnom iz prethodno postojećih logora, kao Pag, Jadovno, Gospić, Danica kod Koprivnice.

Kompleks logora je oblikovan do februara 1942. Sačinjavalo ga je pet glavnih i nekoliko manjih logora i niz stratišta, mjesta na kojima su ubijani zatočenici. Bili su to: Logor I Bročice, LogorII Krapje, Logor III Ciglana, Logor IV Kožara, Logor V Stara Gradiška, Logor VI Mlaka. Glavna stratišta, mjesta masovnih likvidacija, bili su: Gradina na suprotnoj strani Save, Jablanac, Uštice, Mlaka, krečana u Dubici, kao i Granik na Savi. Cijeli logorski sitem nalazio se pod komandom ustaške nadzorne službe, njenog Ureda III.

Zemaljska komisija Hrvatske, osnovana 1945. godine, konstatovala je u izvještaju Međunarodnom vojnom sudu u Nirnbergu da je broj žrtava između 500.000 i 700.000.

Njemački generali iz Drugog svjetskog rata davali su veoma različite podatke o broju ubijenih Srba u NDH, ali zajedničko im je to da svi pominju stotine hiljada stradalih.

Aleksander Ler je još 1943. godine govorio o 400.000 ubijenih Srba, Lotar Renduli, njemački general-pukovnik, navodi da je ubijeno oko "500.000 pravoslavaca", general Herman Nojbaher pominje "više od 750.000 ubijenih", a SS general Ernst Fik - 600.000.

Sporovi o broju žrtva logora Jasenovac, međutim, do danas nisu okončani.    

Navodna "Komisija za istraživanje žrtava Drugog svjetskog rata i poraća" Hrvatskog sabora, tako je 1999. objavila da je našla da je u Jasenovcu bilo ukupno 2.238 žrtava. Prema anketi koja je sprovođena u Jugoslaviji 1964. evidentirano je oko 80.000 žrtava Jasenovca. Prema nalazima "Spomen područja Jasenovac" popisano je, poimence, 83.145 žrtava. To međutim ne može biti konačna cifra. Po tom popisu, među žrtvama je bilo 47.627 Srba, 16.173 Roma, 13.116 Jevreja, 4.255 Hrvata, 1.128 Muslimana.

Centar Simon Vizental smatra da je je najniža cifra žrtva 85.000. Holokaust memorijalni Muzej iz SAD drži da je žrtva bilo do 99.000. Poratna državna "Komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača" zaključila je da je u sistemu logora Jasenovac bilo ukupno između 500.000 i 600.000 žrtava.

Prije proboja

Logoraši su inače i pre proboja 22. aprila 1945. spremali kolektivni beg. Tokom leta 1944. otkrivena je jedna takva organizacija. Organizatori su bili zatočeni pripadnici NOP, i trebalo je da proboj uslijedi paralelno sa napadom partizanskih jedinica na Bosansku Dubicu. Vjerovalo se da bi se ustaše koncentrisale na odbranu Dubice pa bi bijeg iz Jasenovca bio olakšan. Ustaše su, međutim, doznale šta se sprema pa su uslijedile teške represalije i planirani bijeg je onemogućen.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.