Veoma posjećene promocije ove knjige, kaže naš sagovornik, širom Srbije i Republike Srpske, krepe duh i dižu krila našem posustalom pokoljenju, pokreću na razmišljanje, jačaju nadu i vjeru, da „Srbija nije šaka pirinča koju može pozobati svaka vrana koju donese vjetar“. TEKST SE NASTAVLJA NAKON VIDEO OGLASA

-Miloš Milojević – Mačvanin, ratnik i heroj, teolog, istoričar, poliglota... bio je veliki nacionalni radnik, ustanik, učitelj i prosvjetitelj, maštar i, nesumnjivo, veliki zanesenjak. Nije ni mogao biti drugačiji. Savremenik slavnih srpskih romantičara: Zmaja, Branka, Laze Kostića, Đure Jakšića, Njegoša, „pokoljenja za pjesmu stvorenog“, istoriju svoga naroda, kao teolog i sin sveštenika, smještao je u biblijske okvire i i poštovao biblijski kalendar i biblijske činjenice –ističe dr Ranković.

Ispred ovog besmrtnog romantičarskog pokoljenja, ukazuje naš sagovornik, „ stajao je sveti zavet Vladike Njegoša, napisan u Prologu „Gorskog Vijenca“ – Posveta prahu oca Srbije, Voždu Karađorđu: "Diže narod, krsti zemlju, i varvarske lance sruši "Iz mrtvijeh Srba dozva, dunu život srpskoj duši.

„Evo tajna besmrtnika: dade Srbu stalne grudi;„Od viteštva odviknuta u njim lafska srca budi“.

-Jedan od najjačih resursa njegove „istorijske doktrine, da su Srbi antički narod, bio je jezik. Smatrao je da su njegovi duboki korijeni u jeziku veda, sanskritu drevne Indije –navodi dr Ranković.

-Tvrdnje Miloša Milojevića, iako pisane vrelim srcem, nisu ni za potcenjivanje ni za precenjivanje. Zato hladne glave, oprezno, pošteno i trezveno treba pristupiti njegovim istorijskim pretpostavkama i zapisima, bez predrasuda i frustracija. Zanemarimo mišljenja naših istoričara i javnih radnika koji su, nažalost, često „najmljena pamet“, i osvrnimo se kako su na ovu temu govorila najkrupnija imena svjetske kulture. 

Slavni indijski mudrac, pjesnik i pisac Rabindranat Tagore, prvi nobelovac književnosti izvan evropskog kontinenta, najveća svjetska harizma novijih vijekova, na poziv svog prijatelja vladike Nikolaja Velimirovića iz londonskih vremena, u okviru svoje velike evropske turneje posjetio je Beograd 14. novembra 1926. godine. Njegov dolazak bio je najveći kulturni događaj u međuratnom periodu Kraljevine Jugoslavije. Došao je u Srbiju kao svoj među svoje. Na željezničku stanicu izašao je cio Beograd da ga dočeka, vidi i pozdravi. Žardarmerija je jedva pravila red i obezbjeđivala špalir kojim je prolazio slavni Indijac.. Beogradska štampa opširno je izvještavala o toj posjeti, pratila svaki njegov korak i bilježila svaku riječ.

Šapčanin Stanislav Vinaver, književnik i prevodilac, razgovarao je sa njim dva sata, o aktuelnim temama kultura istoka i zapada, o Evropi i Aziji, fašizmu i boljševizmu, o poeziji i književnosti, oslovljavajući ga „Majstore“. Razgovor je objavljen najuglednijem i najtiražnijem dnevnom listu „Vreme“.

Tagore je stigao 14. novembra uveče. Sutradan je držao predavanje na Kolarcu i na Univerzitetu. Čitao je poeziju na bengali jeziku i prisutni su skoro u potpunosti, bez prevođenja, razumjeli skoro svaku riječ, zbog frapantne sličnosti sa srpskim jezikom. Posjetio Pen Klub i večerao sa Kraljem Aleksandrom. Bio je sa porodicom. Suprugom, ćerkama, zetom i unukom Alokanandom Miter.

U pet popodne 16. novembra 1926. u Domu Hrišćanske zajednice mladih ljudi, Tagorea je dočekao još jedan veliki pjesnik – vladika Nikolaj Velimirović. Uz riječi srdačne dobrodošlice pozdravio ga je kao „bliskog rođaka iz daleke Indije“ i dodao:

-Ja vas pozdravljam ne u ime Jugoslovena, ili Balkana, već u ime cijele Južne Evrope, koja smatra za čast što je udostojava posjete tako veliki pjesnik i čovjek iz velike zemlje Indije, koja sve više stupa napriked. Indija je zemlja hrišćanska bez Hrista; iako takva, ona iz dana u dan rađa sve veće ljude, čijoj veličini počinje da se divi cio svijet. Mi smo srećni, veliki pjesniče, što smo Vas mogli poznati i lično, kako smo Vas već ranije u mnogome mogli poznati kroz Vaša velika djela“. 

Odgovarajući na dobrodošlicu Vladike Nikolaja Tagore je rekao: „Vrlo sam srećan što mogu da vidim narod koji se svojim osjećanjem mnogo razlikuje od ostalih evropskih naroda. Za vašu ljubaznost ne mogu vam izjaviti dovoljno svoje zahvalnosti. Ja volim ovaj narod jer spontano osjeća, i ima toplo srce koje ume da oduševi. 

Kako je divna stvar biti toliko voljen i znan u jednom svijetu u koji nikad nisi sanjao da ćeš doći. Osjećam se kao ptica koja ima dva gnijezda, na dvije suprotne obale. Srećan sam što se nalazim u ovoj zemlji prebogatoj ljubavlju“. 
Potom su se dva gorostasa zadržala u dugom razgovoru „o religijskim i kulturnim tradicijama srpskog i indijskih naroda“.

Izvještači još navode „da su Pjesnik i Vladika bili idejno uvek saglasni“.

Do kraja života Tagore više nije posjećivao Srbiju, ali je održavao kontakte sa Nikolajem. Iz tog prijateljstva, nastalo je slavno Nikolajevo slavno djelo „Indijska pisma“. Inače poema slavnog Indijca Gitandžali (Prinošenje) i Molitve na jezeru Nikolaja Velimirovića, predstavljaju dva zlatna krila jednog istog Duha koji spaja mudrost, srce i dušu Istoka i Zapada. 

Odlaskom Rabindranata Tagore iz Beograda Srbija nije zaboravljena. Ljubav prema Srbiji i srpskom narodu u kući slavnog pjesnika prenosila se sa pokoljenja na pokoljenje. 

Ugledni svjetski naučni filološki i jezički časopisi otimali su se o tekstove darovite i obrazovane Tagoreove unuke, koja je bila priznati filolog svjetskog glasa. Bez ustezanja i kompleksa ona je na objektivan način pisala o prirodi i svojstvima naroda svijeta. U njenom fokusu, na prvom mjestu bio je sanskrit – jezik njenih predaka i bengali, na kome je pisao njen slavni deda.

Poslije opsežnih proučavanja, gospođa Miter je dokazala da su od živih jezika sanskritu najbliži srpski i bengali. O tome je u Kalkuti objavila i naučni rad.

Iznijela je da je oko 20 odsto riječi srpskog jezika i sanskrita isto, a još oko 10 odsto je slično. Znači poslije više od tri hiljade godina od razdvajanja, srpski jezik čuva oko trećine riječi korišćenih u drevnim Vedama. 
Duboku povezanost sanskrita i srpskog jezika potvrđuju i ovi primjeri: budhi – budi, baba – baba, bedana – beda, beg – beg, bhrata – brat, churi – cura, dao – dao, dain – dan, dadu – deda, debar – dever, dhum – dim, jar – jara, jat – jato, kalem – kalem, kos – koš, khar – kvar, lahor – lahor, ami – mi, mrita – mrtav, mucki – mučki, muk – muk, naga – nag, phena – pena, prija – prija, path – put, rasi – rasa, sthan – stan, satra-šatra, tama – tama, tat – tata, tri – tri, vidha – vid…’‘Zadatak naše nauke, u prvom redu SKANU, jeste da prevede ovo značajno djelo unuke velikog Indijca –poručuje dr Ranković. 

-Nema sumnje, to će unijeti neophodnu vedrinu u magle, sjenke i privide naše istorije, koja je nastajala u vrlo neregularnim uslovima i vanrednim prilikama, pisana uvijek perom „pobjednika“ ili pod brutalnim ideološkim diktatom. Vrijeme je za istoriju koja ne prerađuje nego izgrađuje! To mora biti prevashodni zadatak našeg pokoljenja. SKANU mora biti predvodnik! 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.