Uz liturgiju, svečani ophod oko lijepog hrama, koji ima prelijepu i veliku portu kao rijetko koja crkva, i rezanje slavskog kolača ovdašnji vjernici sabrali su se, kako kaže Željko Lukić, da se pomole Bogu za svoje bližnje, za pokoj duše mrtvih srodnika, prijatelja, kumova i komšija, ali i da se zadrže, ali i da se zadrže, koje se obično održavaju. TEKST SE NASTAVLJA NAKON VIDEO OGLASA

Malo je knjiga u kojima ima ovoliko duševne ljepote i samilosti, malo je knjiga kao ova, koje toliko mnogo liče na neki lični Novi zavet, na neko lično jevanđelje, što joj daje posebnu sakralnost, vjeru i nadu.

Ovako je o knjizi Vladimira Mitrića „Od majke do crkve“ rekao, povodom slave, književnik Nikola Devura

– Ovde je intelekt u službi logosa našeg pravoslavlja, u službi moralnog diskursa i očovječenja našeg plemena, izgubljenog u vremenu i prostoru. Pišući o sebi, o svojoj majci, i svojoj crkvi u Lipnici, gospodin Mitrić kazuje neke istine, koje se nas mnogo tiču. Istorija je rijetko kad bila na našoj strani, ali smo uvijek bili na njenoj, na pravoj strani povijesti. Majka je najskuplja i najljepša riječ našeg jezika, a crkva je takođe riječ toga sjaja, od kojih gospodin Vladimir Mitrić u svojoj elaboraciji polazi u krajnjoj konsekvenciji, kao novinar i kao književnik s mnogo obzira i nade.

Ovaj hroničar i arhivar Loznice i Podrinja s neviđenom ljubavlju i pijetetom kazuje ovu svoju hrestomatiju takvom silinom da nas ostavlja bez daha.

Ovo je oda majci i crkvi, dvjema riječima istog značenja. Ovo je priča „za bogove“, lijepa kaža zahvalnog sina i majci i crkvi, umno i dobro njihovo dijete, čije srce ne prestaje da kuca za njih, što tako nešto rijetko srećemo u književnosti. Dobrota je ovde ključna reč na kojoj počiva svijet. Vlado se sjeća svake majčine riječi, njenih savjeta, ja sada znamo o njoj, majci Marici celu priču. Znamo i o crkvi u Lipniku cijelu novelu, kazanu s velikom emocijom. Nju je, kaže gospodin Mitrić, podigao prije 150 godina njen paroh Vladimir Popović, čija porodica je dala 12 sveštenika, i tako sebe na taj način u lozničkom kraju obesmrtila.

Po neku je riječ Vladimir, uzgred, rekao i o svojim Runjanima i o onima, koji su to najveće Lozničko selo u prošlosti proslavili. Moji su, kaže naš Vlado, uvijek bili veliki priložnici crkve u Lipnici.

Naš Vlado dotakao se i istorije nemanjićke Tronoše, i njenog arhimandrita Mojsija, kojeg su Turci posjekli na pragu tog hrama u kojem je prije toga, znajući da će biti posječen, na miru održao liturgiju. Šta sve nema u Mitrićevoj knjizi, prava riznici činjenica, dobrote i ljepote, priča o velikim i zaslužnim ljudima, o crkvi i Bogu, o vladikama i monaštvu, o plemenu Mitrića i ostalim porodicama, čija junačenja sa sudbinom i istorijom postaju legendarna. Sve je to Vladimir ispleo u divnu sagu o Podrinju, o lozničkom kraju na slavnim obalama rijeke Drine.

I kad ustanem, priča Vladimir, s jedne strane vidim Gučevo, kao druge Majevicu. Rastao je on is ove je jedne strane Drine. Podrinje je za njega Eldorado, sveta zemlja, koja se mora braniti od ala i vrana. I on je branio i lijevu i desnu obalu te mitske reke. Proveo je tri godine na ratištu, kao novinar, izložen svim mogućnostima borca na vatrenoj liniji. Vjerovatno zbog toga, ai zbog drugih stvari, koje je uradio za četiri decenije, naš Vladimir Mitrić nagrađen je za životno djelo svoje redakcije, koja nosi ime velikog novinara, Slobodana Glumca, zemljaka i prijatelja pisca ove recenzije.

Vladimir Mitrić je jedno veliko srce i velika duša, monah svoje profesije, fini duh, koji ide tragom Isusa Nazarećanina djelima, a ne ispraznim riječima, kojem je dobrota vrhunsko načelo u junačenju sa životom.
Hoću ovde da parafraziram reči pjesnika Dobrice Erića, rečene jednom književniku: „Sami Gospod Bog je poslao Vladimira Mitrića u srpski narod u misiju da mu se obavljaju određene stvari – zaključio je Deura.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.