"Još jedna izgubljena vrijednost je stid. Da li ste primjetili da ljudi više nemaju stida, te se tako događa da, u društvu časnih ljudi, čovjek može da sretne tipa optuženog za najgoru korupciju, koji pritom ne skida osmjeh sa lica, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu? U neka ranija vremena njegova porodica bi se od stida zatvorila u kuću, ali sada je sve jedno te isto i takvog tipa zovu da gostuje u nekim televizijskim programima, gdje se prema njemu ophode kao prema gospodinu."

Ovako je prije 15 godina pisao argentinski pisac Ernesto Sabato u knjizi "Otpor". Ne živimo u Argentini, ali utisak je da je i kod nas isto. Živimo poslovicu "Čega se pametan stidi, time se budala ponosi", a fraza "Sram te bilo" izaziva podsmjeh umjesto oborenog pogleda. Obraz je nekad bio najvažnija "imovina" čovjeka, a sad ne može ni da se zacrveni.

Varamo supružnike bez stida, jer to uostalom svi rade, iznevjerimo prijatelje braneći se da su i oni nekad uradili isto, u školu idemo obučeni kao za diskoteku jer je to trend, pristojnost smo zamjenili vulgarnošću nazivajući to slobodom. Šta god učinili, ne osjećamo se posramljenim, jer nema više tabua, a nekad jasna granica između ispravnog i pogrešnog postala je zamagljena. Sve je postalo dozvoljeno. Relativno. Moralna ljestvica ne postoji ni u nama, ni van nas. "Gospoda" nam se smješe sa malih ekrana, a rijetki su ljudi koji nas "tjeraju" da postanemo bolji. Kao da se ostvaruje ona Senekina da stid kad ode, ne umije da se vrati. A gdje je nestao, pitamo sociologa i kulturologa Ratka Božovića.

- Stid je nestao u međuvremenu - kaže u šali Božović i nastavlja ozbiljnije: - Otkad je moral pao na najniži nivo, mnogi ljudi ne znaju da se stide. Ne prođe dan da se to ne primjeti. Dovoljno je da uključite televizor, pogledate skupštinu i sve će vam biti jasno. Niko ne umije da se izvini, da prizna da je pogriješio. Doživjeli smo moralno samoubistvo. Postali smo bestidnici. Nema empatije, drugima činimo ono što ne bismo voljeli da nama rade. Ne umijemo više da se zacrvenimo, izgubili smo pristojnost, prisnost i dostojanstvo.

Ako je za utjehu, ne dešava se to samo nama. Intelektualci širom svijeta, od Evrope do Amerike, upozoravaju na preokrenut sistem vrijednosti, pa se tako danas stidimo jer ne izgledamo kao manekenke iz modnog časopisa ili zato što nemamo dobar auto, a sve je manje ljudi čiji se obrazi crvene kad urade nešto loše, nešto nedostojno čovjeka. Američki kolumnista Čarls Vandegrif upozorava na nedostatak srama kod onih koji treba da nam budu uzor. Tako Vandegrif primjećuje da treba da se stide političari koji lažu i očekuju oproštaj, sportisti i slavne ličnosti koji, umjesto da budu dobar primjer, varaju supružnike, voze pijani, drogiraju se, koriste sredstva za doping, hapse ih zbog nasilja...

- To nije bilo moguće tridesetih i četrdesetih godina. I tada je bilo nečasnog ponašanja, ali se to guralo pod tepih. Da je javnost znala, reakcija bi bila znatno drugačija, jer smo očekivali od političara i poznatih ličnosti da se ponašaju časno. Svi smo uradili nešto čega se stidimo i opet ćemo pogriješiti. Ljudi smo. Ali dobro je biti postiđen, priznati grešku i učiti. Bez stida, izgubljeni smo - ističe Vandegrif.

Da niko nije opasniji od čovjeka bez stida, vjerovao je francuski književnik Markiz de Sad. Dostojevski je smatrao da će ljepota spasiti svijet, ali njegov sunarodnik, reditelj Andrej Tarkovski tu ulogu dodjelio je stidu. Naš Ivo Andrić je mislio da čovjek u prvoj polovini života radi ono čega se u drugoj polovini stidi i odriče, a druga polovina mu prođe u uzaludnim pokušajima da se popravi ili bar zataška ono što se radilo u prvoj. Na kraju, govorio je Andrić, ostaju samo kajanje i stid. Jovan Dučić je primjetio da ima naroda koji sve smiju, ali ne zato što se ničeg ne boje, već zato što se ničeg ne stide. A, sagovornik "Života plus" nije optimista da će nam po ovom pitanju biti bolje.

- U uređenim zemljama, gdje postoji čovjek, sistem vrijednosti, ne čini se sagrešenje. A greške su povezane sa grijehovima. Čim se izgubi mjera, nastaje problem, kriminalce nazivamo gospodom, a oni hoće da nam budu primjer za ugled. U društvu u kom nema stida strada stil življenja. Strada čovjek u nama. Postajemo iskvarene životinje. Nema mjesta za optimizam. Pojedinac može samo da ne pristane na takav sistem vrijednosti. I da sagne glavu od stida - jasan je Božović.

NEOPHODAN ZAČIN ŽIVOTA

Stid je jedna od najvažnijih ljudskih emocija. Osjećanje koje se javlja tokom ranog razvoja i nenormalno je ako ne postoji, kaže američki psihijatar Alen Salerijan. Ali teško je nositi se sa njim, jer je riječ o osjećanju koje izrasta iz svijesti da smo mi ili neko drugi uradili nešto nečasno i nedolično. Zato, umjesto da pokušaju da se izbore sa tom emocijom, ljudi često razvijaju razne odbrambene mehanizme, od poricanja, preko povlačenja u sebe, do bijesa i stava "napad je najbolja odbrana". I osjećaj pretjeranog stida je destruktivan, jer parališe osobu da živi ispunjeno i umanjuje samopouzdanje, ali je njegovo postojanje neophodno ako želimo da živimo u skladu sa etičkim vrijednostima.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.