Cvjetko Lukić, skromni starac sa starom vagom
Nema prolaznika da u jutarnjim satima, naročito kad je lijepo vrijeme, nije primjetio ćutljivog starca kako u centru grada sjedi na stoličici i ispred sebe drži vagu.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Ovaj sedamdesetogodišnjak zove se Cvjetko Lukić i rodom je iz Kaknja, ali ga je život doveo u Semberiju, gdje u Bijeljini živi poslednjih godina.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Cvjetko ima govornu manu, zato ćete vrlo rijetko vidjeti da sa nekim komunicira, dok čeka mušterije za vaganje. Mahom, ovaj čovjek ćutljivo posmatra prolaznike i smireno čeka da neko od njih priupita za cijenu usluge vaganja, koja je pritom simbolična, jer Cvjetko ne želi da svojim mušterijama skupo naplaćuje.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Ono što najviše boli ovog srednjovječnog čovjeka jeste dugodišnja samoća i borba da se sa minimalnim penzionerskim primanjima preživi od prvog do tridesetog u mjesecu. Radost mu predstavljaju susreti sa prolaznicima i višesatni boravak u samom jezgru grada.
Iako rijetko razgovara sa ljudima, iz njegovog pogleda može se pročitati da se iskreno obraduje svakoj osobi, koja makar na trenutak uspori svoj ubrzani korak i uputi blagi pogled ka nepoznatom strancu, koji kad god sunce oboji gradske pločnike postavi staru vagu i stoličicu kao poziv za razgovor.
A ukoliko neko poželi da provjeri svoju tjelesnu masu, uz simboličnu nadoknadu, tim bolje, jer Cvjetko može da se nada i skromnoj zaradi.
Đurđa Jakov
22° 10°
