Svakog ko je živio ili živi u Bijeljini, s vremena na vrijeme, put ga nanese kroz sadašnju Nušićevu ulicu ili, radi lakše orijentacije, prođe ulicom iza vodotornja. Prilikom prolaska, bilo sada ili u proteklih 70-tak godina, nešto će slučajnom ili namjernom prolazniku privući pažnju - tabla sa natpisom "Ćurčija" od običnog lima sa koje visi kožuh, a nakačena je i šubara.

Unutar radnje kao da je vrijeme stalo. O minulim vremenima svjedoče brojni predmeti i alati, kojima se majstor Đorđe koristi i danas.

Svaki od predmeta, počev od stolice stare skoro 140 godina, na kojoj majstor sjedi dok radi, priča je za sebe. Tu je mašina za šivenje - "singer", stara više od stotinu godina, za koju igle majstor naručuje direktno iz fabrike u Njemačkoj, gdje se još proizvode. Naručene igle donesu mu prijatelji i poznanici, ali problem je konac, jer u tu mašinu ide određena debljina od 0,6 milimetara - ništa deblje niti tanje.

Veoma kvalitetan konac od čistog pamuka - kakav je postojao u vrijeme kad je majstor učio zanat - odavno se ne proizvodi i suvišno je govoriti o tome da zamjene koje su danas dostupne na tržištu nisu ni blizu originalu. Na policama su i elegantni šeširi, koje danas malo ko nosi, a ranije su bili rezervisani za gospodu ili one koji su bar poželjeli da tako izgledaju. Današnjim žargonom rečeno - da budu "in" ili da izgledaju "kul."A gospodskih glava, koje bi danas nosile elegantne šešire, danas je vrlo malo.

Pažnju privlači i neobičan kalup sa vijkom sa strane. Majstor kaže da služi za "prepravku" šubara, ukoliko se mušterija požali da je tijesna. Šubara se stavi na kalup, vijak okrene koji put i šubara stoji kao salivena.

Sto na koji je majstor stavio kalup i za kojim radi, kada bi mogao da priča - svašta bi rekao. Površina je čista, ali primjetan je veliki broj udaraca, ogrebotina, pa čak i nagorjelih dijelova. Svaki zarez imao bi šta reći, jer je nastao tokom višegodišnjeg rada i prolivenog znoja.

Svojevremeno u radnji se pravilo 500 kožuha, od kojih bi se većina prodala. Danas majstor napravi isto tako kvalitetnih 30 kožuha i sa mukom ih proda, jer svako bi da kvalitet dobije što jeftinije. Nekoliko kožuha našlo je put i do Njemačke, jer je jedan od majstorovih zemljaka radio kao vozač tramvaja, pa je zabrinuta majka sinu kupila "nešto da mu ne bude hladno po leđima". Ali, kolegi Švabi kožuh je toliko "zagrijao leđa" da nije pitao za cijenu samo da kod njega i ostane.

Ćurčije od svog zanata uglavnom zarađuju zimi i tokom tog perioda pokušavaju da se obezbijede za toplije dane, kada je posla mnogo manje. Ali i to pravilo, poput mnogih drugih, danas više ne važi. Sada se uglavnom rade prepravke, popravke i sitnije dorade. Pa čak i kada nešto popravi, kada mušterija krene da plati - majstor vrlo često zna da odmahne rukom i kaže: "Ma, pustite, ne treba ništa, nisam ništa ni uradio".

Ova radnja otvorena je 1940. godine, a otvorio je Đorđev otac - Brane. Ubrzo nakon otvaranja izbio je Drugi svjetski rat. Vojske su dolazile i prolazile i svaka je tražila svoje i ostavljala potvrde koje niko nije smio ni da pomisli da pokaže i zatraži oduzeto - kako tokom rata, tako i poslije.

Početkom šezdesetih godina 20. vijeka majstor Đorđe uzima kecelju, koju ni do dana današnjeg nije skinuo, i počinje da uči zanat. U tadašnje vrijeme polaznici zanata išli su devet mjeseci na praktičnu nastavu, a tri na teorijsku. Tokom teorijske nastave učenicima je bilo zabranjeno da rade.

Pošto je zanat učio kod oca, to pravilo nije važilo u kući majstor-Đoleta. Jednom prilikom u radnji su farbali kožu, pri čemu se mora obratiti pažnja na temperaturu farbe, koja mora biti - kako majstor kaže - onolika koliko ruka može da istrpi, jer ako morate staviti rukavicu - onda je prevrela i roba će biti upropaštena.

Od kada je početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka majstor Đole preuzeo radnju poslije očeve kratke bolesti i smrti slabo je šta mijenjao jer, kako kaže, njegovu klijentelu čine ljudi sa sela, a oni ne vole "sjaj i luksuz".

"Seljak voli da, kada uđe, osjeti toplinu i u takvom okruženju odmah primijeti šta mu treba", kaže majstor Đole. Sada u radnju ulaze ljudi raznih profila i uglavnom konstatuju da je roba "super", da je kvalitet neosporan, ali svako pokušava da do toga dođe što je moguće jeftinije.

Ćurčija Đorđe Drvenica jedan je od preostale šačice zanatlija u Bijeljini. Opstaje samo zahvaljujući svojoj upornosti i volji i tome što je svoj posao naučio da radi onako kako ga je otac učio - pošteno i predano.

U današnje doba, kada su poštenje i ostale moralne i radne vrijednosti na veoma niskim granama, odgovorni bi trebalo da se malo češće sjete ljudi kao što je Đorđe i malo im olakšaju namete, koje on plaća isto kao i kad je roba iz njegove radnje bila traženija. Ove preostale zanatlije za svaku zajednicu predstavljaju pravo malo blago, jer - kako je neko pametan svojevremeno rekao - "Teško kući bez krova i narodu bez tradicije!

"Sve ukazuje na to da je ćurčijski, poput mnogih zanata, osuđen na zaborav, jer kod majstor-Đoleta srednjoškolci ne dolaze niti ima zainteresovanih šegrta. Đole je svoj zanat djelimično prenio na svog sina, koga je naučio da šije, ali je on čovjek drugačijeg kova i sebe je pronašao u veterini, a ne u porodičnoj radnji.

Kada ovom vrijednom čovjeku dođe vrijeme da ode u penziju i bravu radnje zaključa, možda po posljednji put, ta vrata neće biti zatvorena samo za jednog čovjeka - već će značiti i kraj jedne djelatnosti.

Tekst i fotografije: Dejan LAZAREVIĆ

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.