Mihailo je u Bijeljinu prvi put došao 2013. godine, kada je pozvan da vodi emisiju „Želim biti glumac". Tu je upoznao i buduću suprugu Brankicu, i iste godine se i vjenčao. Prvobitni plan je bio da žive u Srbiji, ali ih je život okrenuo u drugom pravcu i sele se u Bijeljinu.

Glumac u gradu bez pozorišta nije imao mnogo izbora. Supruga se vraća poslu novinara na BN televiziji, a to postaje i Mihailovo novo zanimanje.

- Tu sam ispekao malo novinarskog zanata. Bio sam priučeni novinar na nekoliko lokalnih televizija. Nikada to ne bih mogao da radim, za mene je bilo mučno, stresno i teško. Nisam bio srećan, ali sam bio strpljiv, kao da sam znao da će se sve ovo desiti, mada nikad nisam vjerovao u to. Bio sam skeptik da će ovdje ikada biti osnovano pozorište.

Mihailo od 2016. godine vodi školu glume u Ugljeviku, „Proscenijum".

- Tu sam nadomjestio nedostatak bavljenja glumom. Inače se bavim pedagoškim radom od 2004. godne, kada sam upisao FDU u Beogradu. U Mladenovcu sam imao školu glume i sa njima sam iznjedrio mnoštvo predstava, čak i neke koje sam ja dramatizovao.

Prve naznake da će biti glumac javile su se već u prvom razredu osnovne škole.

- Tada sam imao afinitetete prema govorenju stihova i sticajem okolnosti na jednu od školskih priredbi u selu Kovačevac kod Mladenovca, odakle potičem, došli su Bata Miladinović i Zlata Petković. Odmah su kontaktirali moju učiteljicu, pitali za mene, došli do mojih roditelja i tražili da krenem u čuvenu glumačku školu Bate Miladinovića, koju su pohađali mnogi poznati glumci. Mama i tata su vidjeli da je to ozbiljna stvar i da mi je ponuđeno nešto što se ne nudi svakom, ali ja sam rekao da to ne želim, jer ne mogu da ostavim mamu. Mislio sam da će me odvesti u Beograd i da dugo neću vidjeti roditelje. Da sam prihvatio, ko zna šta bi se desilo i gdje bih sada bio, ali možda je to bila sudbina da tada odbijem, a kasnije se pronađem u tome i shvatim da je gluma ono što želim.

Rastao je uz stihove, recitovanje, učenje napamet najdužih Šantićevih pjesama, dobijao nagrade u osnovnoj i srednjoj školi, bio vodeći u dramskim sekcijama.

- Prvi put sam pokušao da upišem FDU posle trećeg razreda srednje škole u klasi Dragana Petrovića Peleta, ali sam ipak upisao posle četvrtog, u klasi Gordane Marić. Prijemni je bio stresan, iako sam prije toga tri godine bio u studiju glume „Četvrti zid" na Novom Beogradu kod Srđana Karanovića i Nemanje Savkovića i tu sam donekle ispekao zanat. U to vrijeme sam uradio nešto čime se ponosim iz tih amaterskih dana - osvojio sam nagradu za mušku ulogu na festivalu u Trebinju 2004. godine. Igrao sam Bosanca Kinesiju u Aristofanovoj Lizistrati. To mi je jedna od najdražih uloga, sad bih je opet igrao kao profesionalac, sa istom partnerkom koja je tada bila sa mnom, a i ona je sada glumica, Anom Stojanović.

Studije glume su, priča Mihailo, specifične.

- Akademija promjeni čovjeka, kao vojska. Tamo se radi od jutra do sutra, četiri godine. Nema privatnog života. Porodica više ne postoji. Nema praštanja, izostanaka. Takav je FDU. Ali se svakom studentu potpuno posvete dva profesora. Nije bez razloga jedna od tri najbolje škole glume u Evropi. Kao mlad glumac mislio sam da je cijeli svijet moj. Ali kad proživiš godine iskustva shvatiš da moraš da se guraš, a ja sam od onih koji to ne umiju. Nikada nisam ostajao u kafanama do tri ujutru. Nisam boem glumac. Mnogo toga se čuje posle probe, u kafani, ali ja ne znam da ostanem.

Kao najmlađi glumac u istoriji međunradnog Festivala monodrame i pantomime u Zemunu, sa 23 godine osvojio je prestižnu zlatnu kolajnu. Poslije Akademije igrao je i u pozorištu Boško Buha.

- Dječija publika je najmjerodavnija zato što je najiskrenija. Tu se isto peče veliki zanat. Nikada nisam birao uloge, i nisam odbijao, iako smo na akademiji naučeni da treba da odbijamo, iskustvo mi je pokazalo 12 godina posle akademije da treba glumac sve da igra jer nikad ne znaš, baš tu ulogu koju si htio da odbiješ, gdje bi te odvela. Tu se ne radi o samo jednoj odbijenoj ulozi, već o mnoštvu poznanstava koje ta uloga sa sobom nosi. Za mene nema malih i velikih uloga jer možete briljirati u najmanjoj sporednoj, napraviti od nje glumačku bravuru i biti zapaženiji od glavnog lika.

A dječija publika ga, bar po glasu, zna i iz crtanih filmova, koje poslednjih deset godina sihrnonizuje na kanalu Minimaks.

Igrao je u mnogim predstavama, ali publika na ovim prostorima glumce više upoznaje u TV serijama.

- Igrao sam u „Ono kao ljubav", „Urgentnom centru", „Andriji i Anđelki", „Dobro jutro komšija" - seriji koja mi je donijela afirmaciju na ovim prostorima, filmu „Zajedno"...

I onda jednog dana stiže poziv od Ivana Perovića da zaigra u prvoj predstavi novoosnovanog bijeljinskog pozoriša.

- Već su uveliko počeli da rade na predstavi, kada je glumac Emrah Mujkanović odustao. Pozvali su mene, ja sam bez trunke sujete odmah prihvatio ulogu, jer sam ovo jedva čekao, pozorište je moj život. Kad bih mogao da potpišem da nikad ništa ne snimim, da umrem i ostavim svoje kosti na sceni, ja bih pristao. Uvijek između pozorišta i filma biram pozorište, tu se vidi ko ima talenat, ko je naučio zanat, kako se snalaziš i koliko možeš, i mislim da će publika tek da vidi od svih nas koliko možemo i koliko ćemo se razvijati kao glumci. „Komediju ometenu u razvoju" smo radili sa Dušanom Tuzlančićem, prema kome sam uvijek imao strahopoštovanje, gledao sam ga u raznim emisijama, pošto je on briljantan um malo sam zazirao od njega, kako će sve biti, ali sam u njemu vidio veliku pozorišnu snagu i ogromno znanje.

Za sledeću predstavu imao je veliki izazov - da savlada ijekavicu, a sudeći po onome što smo vdjeli na sceni, zadatak je uspješno savladan. U "Golubijim vremenima", prepunim emocija i sjetnih osjećanja koja nas vraćaju djetinjstvu i omiljenim knjigama, Mihailo je odigrao lik Branka Ćopića u njegova tri životna razddoblja.

Sada kada je pozorište u Bijeljini zaživjelo, a Mihailo ostvario značajne uloge u obje predstave, očigledno je da nije pogriješio kada je zbog ljubavi došao u Bijeljinu.

- Očito se sklope kockice, Bog me pogledao i hvala mu. Mislim da sam zaslužio posle 12 godina mučenja i traganja. Svašta sam radio i svašta sam prošao.

Ljilja Lukić

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.