Imao je bezbrižno djetinjstvo koje pamti po druženju na školskom dvorištu i sportskim aktivnostima koje su bile dio svakodnevice njegove generacije.

- Mnogo više vremena smo provodili napolju od današnjih klinaca. Odrastao sam u "žutim zgradama" kod Zelene pijace, išao u Osnovnu školu „Sveti Sava". I kad nije bilo nastave, boravili smo na "školskom" po cijeli dan, igrali su se razni sportovi. Trenirao sam karate, išao u muzičku školu, svirao klavir. Kasnije sam počeo ozibljnije da treniram košarku, imao sam po dva treninga dnevno, igrao i za prvi i za drugi tim, pa sam imao putovanja subotom sa jednim timom, nedeljom sa drugim. Uz obaveze polako je nestajala i ta bezbrižnost iz djetinjstva.

Srednjoškolsko obrazovanje Aleksandar je stekao u bijeljinskoj Gimnaziji „Filip Višnjić", a kaže da je imao sreću da mu profesori budu iz „stare garde".

- Bio sam poslednja generacija đaka kojima su predavali poznati stari bijeljinski profesori - prof Risto Matić latinski, pokojni Tepi hemiju, Miko Vasilić srpski jezik... Profesora Vasilića najviše pamtim, bio je jako strog, nije dao ni da se smijemo tako da se "vide zubi", govorio je - malo razvucite usne, sjedite na kraj klupe... Dosta je doprinijeo opštoj pismenosti, ali i kulturi ponašanja svih generacija koje je izveo.

Osim školovanja, veliki dio života mu je oblikovala košarka.

- Treneri koji su radili sa mnom kao pedagozi mnogo su uticali na moj razvoj. U sportu je kao i u životu, za sve što želite da postignete morate da se potrudite. Treba dugo da radite da bi došli do uspjeha. Tada sam stekao tu naviku da ne očekujem da mi išta padne s neba, moram da se izborim, radim na sebi i stalno budem bolji, da se usavršavam. To je najveći benefit bavljenja sportom, pored zdravog života, taj neki duh koji ostane u vama.

Kako mu je sport donijeo mnogo pozitivnih promjena u životu, kao odbornik se zalagao za afirmaciju školskog sporta.

- Prethodnih godina sam dosta pričao o tome, jer je to tema koja me tišti. Nedostaju nam sportske sale, nemamo uslove za masovno bavljenje sportom. Imao sam neke prijedloge, probaću sada da ih realizujem. Grad bi mogao da se uključi i subvencioniše bavljenje sportom djece, da se aktiviraju sekcije pri školama u kojima bi radili profesori fizičkog vaspitanja, što bi im bilo plaćeno. Vrijeme takvo da su djeca više okrenuta tehnologiji, a manje zainteresovana za sport, ali im moramo pružiti priliku, a da pri tome sav finansijski teret bavljenja sportom ne bude na roditeljima.

Bez obzira na veliku ljubav prema košarci, kada je došao trenutak da mora da odabere - izabrao je fakultet.

- Nisam se pokajao zbog toga. Završio sam Pravni fakultet, a na prvoj i drugoj godini sam i uspijevao da uskladim treninge i utakmice. Nakon toga nije više moglo zajedno. Ovdje sport i nije na nekom zavidnom nivou da se od njega može živjeti, pa mislim da sam donio ispravnu odluku.

Prvi posao je dobio 2014. godine u Rudniku i termoelektrani Ugljevik.

- Tada je primljeno stotinjak pripravnika, a to mi je bio prvi posao koji je upisan u radnu knjižicu. Dok sam studirao bilo je tu svega, prodavao sam karte na žurkama na bazenu, radio dnevne fizičke poslove preko Omladinske zadruge... sve ono što studentu dobro dođe da zaradi za izlazak. Kroz sport i te poslove stekao sam dobre radne navike.

Ono na šta je posebno ponosan jeste što je za sve uspjehe u poslu i napredovanje na političkom planu sam zaslužan, sve je, kako kaže, postigao bez uticajnih roditelja.

- Ja sam iz radničke porodice, moji roditelji nisu uticajni na bilo koji način i nisu se petljali u bilo šta u mom životu. Majka je ta koja je podnijela najveći teret školovanja, mojih bolesti, "bubica" i svega ostalog, pošto su roditelji razvedeni. Ona mi je bila podrška. Znam da cijenim neke stvari i to je proisteklo iz mog vaspitanja.

Mladi njegovih godina često se odlučuju da život okušaju negdje u inostranstvu.

- Mislim da bi se teško snašao bilo gdje. Volim kad prošetam Bijeljinom da sretnem ljude koje znam, ovdje se osjećam kao kod svoje kuće. 1992. smo izbjegli iz Sarajeva sa jednom kesom, znam kroz šta smo sve prolazili, pa neka opcija da sad ponovo negdje idem i krećem od nule nije za mene.

U prošlom sazivu gradskog parlamenta, Aleksandar Đurđević je bio najmlađi odbornik, a sada, u svom drugom mandatu, sjedi na čelu gradske Skupštine.

- Mogu reći da me raduje što u Skupštini dolazi do smjene generacija. Mislim da su mladi konačno shvatili da mogu, ako zajedno rade, neke ljude iz svojih redova „pogurati" i to se pokazalo kroz rezultate i skupštinski sastav. U narednom periodu će se sve ozbiljnije moći računati na mlade, ljude sa progresivnim idejama, novom energijom. Možda je, bar ovdje na lokalu, došlo do zamora materijala, imali smo odbornike koji su bili u skupštinskim klupama po 15 godina.

Njegovo interesovanje za političko angažovanje je, kaže, postojalo još od srednjoškolskih dana, ali je nedostatak slobodnog vremena uticao na to da se aktiviranje u stranci ipak odloži.

- Uvijek je kod mene postojala ljubav prema društvenim naukama, još tokom školovanja, ali nisam očekivao da ću se uključiti baš u ovolikom kapacitetu. Igrao sam košarku u KK Radnik, Prvu i Premijer ligu, i na drugoj godini fakulteta sam shvatio da se moram odlučiti - ili fakultet ili košarka. Opredjelivši se za fakultet dobio sam dosta slobodnog vremena koje ranije nisam imao zbog stalnih treninga i putovanja, pa sam se uključio u društveni aktivizam koji me i ranije zanimao. Gledao sam skupštinske sjednice, bilo mi je zanimljivo. Od 2010. godine se uključujem u SNSD iz dva razloga. Jedan je ekipa koja je bila u toj stranci, a druga stvar je što mi je predsjednik Dodik uvijek bio narodni lider i u tome nisam pogriješio. Ukazao mi je veliku čast dolaskom na Sanjinu i moju svadbu, kao i javnom čestitkom za rođenje naše kćerke.

Iako posao predsjednika Skupštine zahtjeva mnogo posvećenosti, pronađe vrijeme za porodičnu šetnju. To je i prilika da se sretne sa građanima, ali i da primjeti šta u gradu još treba unaprijediti.

- Ima problema, ali je i dosta stvari koje su urađene. Posebno mi je drago što je i Gradsko pozorište krenulo sa radom jer ta priča i borba traju niz godina. Kada je bila premijera prve predstave bilo mi je puno srce, jer jedan grad treba da ima takvu vrstu kulture. Sada je bitan projekat izgradnje auto-puta. Kada se završi bićemo bliži Beogradu nego neki dijelovi Beograda, to daje mnoge mogućnosti i otvara prilike. Grad će se brže razvijati. Na nama iz lokalne uprave je da taj razvoj pospiješimo, ubrzamo, ovo je prilika koja se jednom ukazuje.

Ovih dana je u Bijeljini, osim projekata čija realizacije je u toku, tema broj jedan politička situacija, posebno odnosi na relaciji gradonačelnik - skupštinska većina. U svemu tome, posao predsjednika Skupštine je posebno težak.

- Ja sam tu negdje između dvije vatre. Stranka koja me kandidovala je SNSD, ja sam dio koalcijie koja čini skupštinsku većinu, ali kao predsjednik Skupštine moram naći način da izbalansiram situaciju, da budem neutralan i svima dam priliku da kažu ono što misle i nikome ne uskratim prava koja ima. Mislim da će u skorije vrijeme doći do neke vrste dogovora koji ne mora biti neki krupan politički dogovor, nego nalaženje najmanjeg zajedničkog imenioca da stvari u gradu fuknkcionišu kako treba.

Aleksandar smatra da ova situacija nužno ne mora biti loša.

- Sada izvršna i zakonodavna vlast kontrolišu jeda drugu. Odluke koje se donose će morati biti kvalitetnije, otvara se prostor za dosta dobrih praksi i nove ideje.

Naredna sjednica Skupštine održaće se naredne sedmice.

- Grad mora funkcionisati, moraju se usvojiti neke važne odluke, na prvom mjestu budžet. Nemamo pravo zaustavljati procese koji već teku, zato što se politički ne slažemo, ali sigurno je da bi neka vrsta dogovora to sve ubrzala.

Ono što najviše interesuje građane ovih dana je ko sjedi na čelu gradskih odjeljenja.

- Specifična je situacija. Načelnicima odjeljenja koji su dobili podršku skupštinske većine gradonačelnik nije potpisao rješenje o stupanju u radni odnos. Sa druge strane, neki radnici odjeljenja su dobili ovlaštenja od strane gradonačelnika da poptisuju upravne akte, ali oni ne mogu biti načelnici, jer njih skupština imenuje i razrješava.

Osim izazova koje sa sobom nosi mjesto predsjednika Skupštine u ovako turbulentnoj političkoj situaciji, Aleksandar je trenutno u još jednoj veoma bitnoj životnoj ulozi, u kojoj se, kako kaže, odlično snalazi. Supruga Sanja i on su prošle godine postali roditelji.

- Prvih desetak dana je bilo možda pomalo čudno, nismo znali mnogo toga, ali sad je uživanje. Dobro se snalazim i dosta vremena provodim sa porodicom, to mi je opuštanje od stersa koji nose politika i posao. Dom je moja oaza, izvan njega pokušavam ostaviti sve brige i probleme, što nije lako, jer ne postoji dugme da se isključim.

Politika i funkcija nužno ne moraju da promijene čovjeka. To mogu da potvrde oni koji su sa njim cijelog života.

- I dalje se družim sa istim ljudima, iz škole, sa košarke, sa fakulteta, sa nekima sam se okumio, i to je jasan pokazatelj da nije došlo do neke suštinske karakterne promjene. Sa druge strane, logično je da se čovjek sa godinama mijenja, pogotovo kad se nađe na javnoj funkciji, nema tu slobodu da se ponaša baš isto kao i ranije.

Ljilja Lukić

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.