Kalo Beganović danas ima 33 godine, a u zatvorima i kazneno popravnim domovima proveo je više od devet godina svog života. Kaže, život ga je natjerao na to.

Danas ima suprugu, sedmoro djece i živi mirnim porodičnim životom. Prošlost je ostala u prošlosti, a ovo je njegova životna priča.

"Najduža zatvorska kazna bila mi je dvije godine. Ostale sve po tri mjeseca, godinu, po 18 mjeseci. Sve su to bile krađe. Hvala Bogu evo već odavno nemam više problem sa zakonom." - iskren je Kalo.

Kalu pamtimo dok je kao dijete odrastao na ulicama grada. Često smo ga sretali kako veselo trčkara gradskim ulicama, tražeći pola marke, uvijek spreman na šalu, nerijetko i zadirkujući prolaznike. Imao je tada oko sedam godina.

"Kao mali spavao sam na ulici. Ljudi su me hranili. Majka mi se preudala za vrijeme rata, dok smo još živjeli u Kikindi i ostavila je nas petoro djece. Jedan brat mi je i nastradao. Tih godina smo trebali otići kod ujaka u Njemačku, ali ispalo je drugačije i završili smo na ulici" - ispričao je Kalo.

Kako je odrastao, tako je počeo dolaziti i u sukob sa zakonom. Sa samo devet godina počeo je da krade i upada u razne probleme. I sam priznaje da je radio neke loše stvari i priča nam kako je izgledao taj period njegovog života.

SVI ZNAJU DA SAM BIO LOPOV, MORAO SAM

"Kompletna Bijeljina zna da sam bio lopov i sve što ne treba. Kada sam imao devet godina, počeo sam da kradem, da otimam. Nikada to ne bih radio da se nisam družio s nekim lošim ljudima, koji su tako uticali na mene, jer bio sam dijete, nisam ništa znao. Morao sam, da bih se prehranio. E već kad sam se oženio onda sam se smirio zbog svoje porodice, zbog svoje djece. Da ne bi bio po zatvorima nego s njima." - iskren je Kalo.

Danas ima sedmoro djece - najstariji sin ima 12 godina, najmlađi se nedavno rodio i ima svega dva mjeseca. Devetočlana porodica donedavno je živjela u kući bez prozora, bez struje i vode. Poslije toga su u okviru socijalnog zbrinjavanja, dobili svoj krov nad glavom.

"Živjeli smo u toj ruševnoj kući, jer nismo mogli živjeti negdje gdje bi plaćali kiriju. Kad god je kiša padala, uvijek smo imali poplavu u kući, prokišnjavalo je. Molili smo Boga samo da dobijemo donaciju i neki krov nad glavom. Sada imamo svoj stan, ja idem po kontejnerima da bih prehranio djecu, da ne bi žena išla da prosi, jer to ne valja. Zato se ja danas borim, idem da radim i zaradim. Nije neka nafaka, ali dobro je" - kaže Kalo i dodaje "Težak je život bio. I danas dan je, iskreno da vam kažem" .

KOMŠIJE MU DAVALE BESPLATNO VODU, MAJCI MORAO PLAĆATI

Odveo nas je da nam pokaže kuću u kojoj su živjeli. Tu što je prokišnjavala. U dvorištu i dalje stoje rasute dječije igračke i smeće koje neće niko da odveze. Njegova supruga se prisjeća, kaže kako su tu imali dobar komšiluk, pomagali su im često. Jedna komšinica im je besplatno dala i vodu da koriste.

Kalo sliježe ramenima dok priča kako su mu komšije dale besplatno vodu, a majka mu je naplatila korišćenje struje.

"Dok smo živjeli po tuđim kućama, nije nam lako bilo. Najbitnije mi je što sam dobio ovaj stan, da mogu da živim lijep život sa svojom porodicom" - kaže Kalo.

Svjestan je poslije svega i važnosti obrazovanja. Da ne bi i njegova djeca prošla kroz sve ono što je on morao proći, redovno kako nam kaže idu školu. Vozi ih on. Osim, kada se pokvari auto.

"Neki dan mi se auto pokvario pa su propustili školu, jer nisu mogli otići pješke, mnogo im je daleko odavde, ali inače redovno idu u školu. Ja sam završio sedam razreda osnovne škole, kada sam bio u Banjaluci u vaspitno popravnom domu. Tamo sam imao sve uslove za obrazovanje. I moj brat Jasmin završio je školu, ali ne može da nađe posao u Bijeljini kao ni ja" - kaže Kalo.

Ističe da posla nema i mišljenja je da je jako teško Romima naći zaposlenje u Bijeljini. Kaže da je po tom pitanju, svuda bolje nego u Bijeljini. Kada dobiju neke socijalne vaučere potroše ih na dječije pelene i hranu.

Danas njegova porodica preživljava od socijalne pomoći i od dnevnice koju Kalo ugrabi kad uspije naći posao.

"Ja bih volio neki posao da nađem, da imamo normalan život i da ne moram ići u Njemačku da radim, ali teško je nama Romima da se zaposlimo ovdje. Odem povremeno u inostranstvo da radim kod naših ljudi kako bi prehranio porodicu. Moja djeca znaju zaspati i gladna, jer često se nema. Takav je naš život. Težak " - ispričao nam je Kalo.

M.E.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.