Populista je u biti antielitista, protivnik establišmenta, onaj koji govori u ime naroda, koji je predstavnik naroda i govori u ime "običnog" naroda. Iako je bilo tradicionalno shvatanje da su populisti "lijevo", savremeni populista se na političkom spektru ne može svrstati nigdje, jer imamo primjere populista koji se zvanično svrstavaju i "lijevo" i "desno" od centra. Primjer desnice su Marin Le Pen u Francuskoj, Mateo Salvini u Italiji, kao i Donald Tramp u Sjedinjenim Državama, dok sa druge, "lijeve" strane, imamo tradicionalne populiste iz Latinske Amerike kao što je Evo Morales ili (pokojni) Ugo Čavez. U populiste "lijevog" oprijedeljenja kao što je Aleksis Cipras iz Grčke, ili Berni Sanders iz Amerike. Kad se malo bolje razmisli o gore pomenutim imenima, stiče se utisak da ipak postoji razlika između "lijevih" i "desnih" populista gdje su prva asocijacija na prve ekonomska pitanja, a na druge nacionalna (migranti, kulturni identitet).

Savremeni populista je i makijavelista, jer je svima stalo do glasača, odnosno vlasti, tako da nije toliko strašno slagati tu i tamo, obećati i ne ispuniti, odnosno reći ono što narod voli da čuje, jer cilj opravdava sredstvo? Samim tim je i kratak put od populiste do autoritarnog lidera, jer čim se dočepa vlasti apsurdno je suprostavljati se korumpiranom establišmentu jer je on establišment. Šta više, kada stupe na vlast oni jačaju strukture izvršne vlasti. Njemački politikolog Jan-Verner Miler, zastupa viđenje da nisu svi kritičari vlasti populisti, i on smatra da populisti smatraju za sebe da su samo oni legitimni predstavnici naroda. Da oni ne predstavljaju dio naroda, već isključivo sav narod. Obrazac koji su primjenili Erdogan, Orban i Čavez.

Populizam, koji stavlja narod nasuprot političkih elita, bi trebao na neki način da ponudi transparentniji vid demokratije. Turska je primjer da može da se desi potpuno suprotno od toga. Šta može da se desi kad populista bude izabran na čelo države? Turska je primjer da su i bogate države ranjive, a ne samo zemlje "trećeg svijeta" i da i one mogu doživjeti krah demokratije. U Turskoj, Redžep Tajip Erdogan postaje ujedno predsjednik države i vlade, donosi dekrete koji imaju snagu zakona, koji stupaju na snagu objavljivanjem u Službenim novinama, gdje saglasnost parlamenta nije nužna. Prije reforme vlasti u Truskoj, predsjednik je morao biti politički neutralan, ali on sada može biti dio stranke (čitaj:predsjednik), tako da je on predsjednik države i predsjednik partije koja ima većinu u parlamentu... I tako dalje.

Za kraj moram da pecnem gradonačelnika našeg grada, koji pokazuje kako je populizam itekako prisutan u Republici Srpskoj, a koji je u intervjuu za BHRT 14 puta pomenuo riječ narod u različitom obliku, gdje mu vjerovatno nije bio cilj da pokaže svoje poznavanje deklinacije po padežima.

Anglista i politikolog

Aleksandar Ostojić

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.