EU i BiH ili zašto Rambo nije u pravu

Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju potpisan i ratifikovan 2008. godine, a koji je na snagu stupio tek 2015. godine zbog neispunjavanja uslova, prije svega slučaja Sejdić-Finci i nesprovođenja odluke suda za ljudska prava u Strazburu. Na potpisivanje sporazuma je uticala je konferencija o zapadnom Balkanu održana u Berlinu u avgustu 2014. godine, na kojoj je izložena njemačko-britanska incijativa gdje su njemački i britanski ministar spoljnih poslova, u otvorenom pismu, pozvali predstavnike vlasti u BiH da započnu proces reformi (Sejdić-Finci presuda), i da se približe Evropskoj uniji i „ako domaći političari ovo urade, zauvrat ćemo tražiti od EU da na snagu stupi Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju".

Oni nisu uradili ništa, a Evropska unija je nakon toga u septembru 2016. prihvatila zahtjev Bosne i Hercegovine za članstvo u EU. Zašto primati zahtjev za članstvo u EU države koja godinama ne može da rješi problem, slučaj Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine, čija presuda nikada nije implementirana, a koja je bila uslov za potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je prethodio zahtjevu za članstvo?

Poznata je politika "štapa i šargarepe" koju su često koristile a i danas koriste Sjedinjene Američke Države. EU do sad nikad nije koristila, i pitanje je smije li korisiti „štap", jer je prva stavka izmjene izbornog zakona promjena izbora članova Predsjedništva, gdje se od strane Srba i Hrvata traži glasanje po pripadnicima naroda a ne po entitetima, aktuelni „slučaj Komšić", Hrvat izglasan glasovima Bošnjaka. Promjena zakona u tom pravcu vodi daljoj decentralizaciji, a to ne želi EU, koja bi da kuca na jedna vrata, a ne da trči od Banja Luke do Sarajeva i Mostara. Nek sačekaju još malo Dervo i Jakob.

Ono što Evropska unija (ne) može da shvati, je to da je centralizovana, unitarna država nemoguća na način koji bi oni htjeli. BiH je stvorena od strane vanjskog faktora, koji nije rješio problem zbog kojih je i nastao ratni sukob na ovom području. Mislili su da će vremenom koje prolazi i nametanjem odluka Visokog predstavnika napraviti funkcionalnu državu, stvoriti tzv. bosansko-hercegovački (bh) identitet, i tu su pogriješili. Kad govorimo o tzv. bh identitetu, u kom god pravcu krenemo ne dolazimo do dileme, već trileme, bilo u vezi jezika, zastave, grba, himne ili nečeg trećeg.

Da li bi mogli pronaći konsenzus o pitanju procesuiranja ratnih zločinaca? Međunarodnog suda pravde? Ili kad je u pitanju kreiranje spoljne politike gdje bi prvi izazov bilo priznavanje tzv. države Kosovo? Zamislite situaciju u kojoj bošnjačke partije vladaju državom i donose odluku o priznavanju Kosova kao nezavisne države, i reakciju Srba na takvu odluku? Da li se sad u tom konkretnom slučaju može primjeniti ona Rambova, „nacionalizam je za one do 300e prihoda"? Da li u BiH veća plata koju donosi Evropska ili Evro-Azijska, ili bilo koja druga unija, mini Šengen, šta god, može promjeniti nacionalno pitanje? Nema tih para.

Napisah nešto i opet krenuh da pravim paralele između nas, pa izbrisah. Reći ću samo: Previše bolne istorije na koju nas svaki dan podsjećaju. Ali onda postavim sebi par pitanja, retoričkih. Može li šta biti bolnije od dvije atomske bombe i preko 200.000 civilnih žrtava u Japanu, koji je u godinama nakon toga postao i te kakav saveznik Sjedinjenih Država? Kako protestanti i katolici rješiše dugogodišnji konflikt? Pa zar stotinama godina ne ratovaše Nijemci i Francuzi, Francuzi i Englezi, Englezi i Amerikanci i mnogi drugi? Sve skandinavske zemlje između sebe vodiše ratove, a sad predstavljaju primjer saradnje gdje se može putovati i raditi bez ograničenja, živjeti lijepo, živjeti utopijski gledajući be-ha očima.