Dušan Ranković, glumac GP "Semberija": Svi putevi vodili su u Bijeljinu

Glumac Gradskog pozorišta "Semberija" Dušan Ranković koji ovih dana sa kolegama iz ansambla sprema još jednu premijeru, za portal Bijeljina danas priča o svom umjetničkom putu od nesuđenog slikara do glumačke akademije, i kako ga je sudbina nekoliko puta zbog ovog poziva dovodila u naš grad.

BIJELJINA

Dušan je rođen u Šapcu, a djetinjstvo koje je proveo u Koceljevi pamti po bezbrižnim igrama sa drugarima.

- Ja sam, čini mi se, poslednja generacija koja je odrastala napolju bez telefona i kompjutera. Kad razmišljam o tim godinama, prva asocijacija mi je sloboda. Po cijeli dan smo bili napolju. Volio sam da obučem stare i iznošene stvari i izigravam prosjaka. Šetao sam tako po komšiluku. Svi su se pravili da me ne prepoznaju, kako ne bi pokvarili moju igru.

Ipak, još uvijek se nije dalo naslutiti da će gluma biti njegov poziv.

- U osnovnoj školi sam se bavio atletikom i osvajao medalje na krosevima i školskim takmičenjima. U petom razredu, kada smo dobili nastavnicu likovnog slikanje je postala moja opsesija. Svaki dan sam slikao, najviše akvarele. Već u sedmom razredu sam imao samostalnu izložbu. Slikao sam, listao knjigu istorije umjetnosti, bilo mi je zanimljivo da gledam slike velikih majstora baroka i renesanse i pokušavao sam da ih kopiram.

Kao logičan slijed takvih interesovanja upisuje Školu primjenjenih umjetnosti u Šapcu.

- Posle uspješnog prijemnog ispita, samo nas sedam talentovanih učenika je bilo na mom smjeru, i svi su mislili da ću nakon toga upisati likovnu akademiju.

Dolaskom u Šabac Dušan otkriva pozorište.

- Bio je to jedan novi svijet koji me je opčinio. Kćerka Anete i Ivana Tomaševića, prvaka šabačkog pozorišta, je išla u moju školu i ja sam je pitao da li bih mogao da razgovaram sa njima. Otišao sam kod njih, obavili smo razgovor, i sjećam se, dali su mi knjigu Stanislavskog „Sistem glume" i neke tekstove da pronađem monologe i da ih spremim. Radio sam jedno vrijeme sa njima, a posle toga sam prešao u studio glume koji je vodila glumica Dragana Radojević. Tako počinje moj ulazak u glumačke vode.

Nakon srednje škole i neuspjelog prijemnog na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu, Dušan upisuje Istoriju umjetnosti.

-To ipak nije bilo ono što sam očekivao. Znao sam da moram da upišem glumu, samo je bilo pitanje kad kako i gdje. Razmišljao sam o Banjaluci, ali oni su upisivali studente svake druge godine. Za vrijeme studija pohađao sam časove glume u dramskom studiju „Četvrti zid" koji su vodili Nemanja Savković i Srđan Karanović, odlazio na snimnja, statirao sam, dobijao neke manje uloge, i tražio način da upišem akademiju. Čuo sam da postoji u Bijeljini i da je Ljiljana Blagojević šef katedre.

Prvi put u Bijeljinu dolazi 2013. godine.

- Prvi put sam bio ovdje, taksi me odvezao do fakulteta, odradio sam prijemni i vratio se u Beograd. Kada su mi javili da sam primljen, za mene je to bila ogromna sreća. Sa druge strane, znao sam i da od oktobra moram doći u grad u kome nikog ne poznajem, a Akademija je bila privatna i nisam znao kako ću finansijski i bez podrške da uspijem.

U oktobru dolazi u Bijeljinu.

- Sa kolegom sa klase sam iznajmio kuću. To mi je bio najteži period, prva godina u Bijeljini, nikog nisam znao. Svaki vikend sam išao u Beograd. Vremenom je postalo lakše, upoznao sam više ljudi. Tada u Bijeljini nije bilo mnogo kulturnih dešavanja. U CZK su povremeno gostovale neke predstave, bioskop je slabo radio.

Bez obzira na prepreke, ponajviše finansijske, privodi kraju studije.

- Radio sam preko ljeta, odlazio na more da igram predstave. Iako nezgodan i težak, taj period je ipak bio mnogo lijep. U drugom semestru treće godine počinje da se snima serija „Vojna akademija" i naš profesor filmskog mizanscena Dejan Zečević nas je pozvao nas da radimo sa njim pa se cijela moja klasa se seli u Beograd. Imali smo predavanja i bili na snimanju serije što mi je veliko iskustvo. Tri mjeseca smo snimali, ali i posmatrali kako se glumci pripremaju za scenu, koja glumačka sredstva koriste pred kamerom, kako su uigrani...

Na čevrtoj godini priprema svoj samostalni rad, diplomsku predstavu, monodramu „Čaplin".

- Želio sam da to ide polako, da napravim dobru predstavu i da odvojim vrijeme za to. Pripremao sam se u Studenstkom kulturnom centru u Beogradu. To je ustanova koja mi je širom otvorila vata ustupivši mi termine za probe, scenu, tehničare. U međuvremenu se snimala serija „Šifra Despot" pa me Dejan Zečević ponovo zvao i ubrzo nakon toga sam diplomirao. Ostajem u Beogradu gdje sam otvorio školu glume „Čarli" i povremeno snimao. Ispunio sam svoj veliki cilj, završio glumu i vratio se u Beograd. Ali biti profesionalni glumac nije lako.

Dušan ističe da mu je velika podrška bio pokojni Vlasta Velisavljević.

- Imao sam tu sreću da je u zgradi u kojoj sam stanovao u Beogradu na četvrtom spratu živio Vlasta sa suprugom Nadom. Bili smo prijatelji, Vlasta mi je davao savjete. Bio je glumac koji je trajao dugo godina i imao dugu karijeru. Posebna čast mi je što se on našao na mom glumačkom putu.

Život mladog glumca u Beogradu nije bio lak.

- Suočio sam se sa surovim svijetom u kome je bilo teško naći svoje mjesto. Težak je put do uloga, trnovit i maratonski. Čovjek mora biti jak, uporan i izdržljiv, jer udarci dolaze sa svih strana. Konkurencija je velika i mnogi odustaju.

Poslije godine provedene u Beogradu, Dušan je odlučio da otputuje u Ameriku.

- Na žalost viza mi je odbijena, i našao sam se u siuaciji kada nisam znao kuda dalje. Slučajno sam na facebooku kod drugarice vidio poziv za angažovanje mladih ljudi u Katru, u Dohi. Odlazim tamo i radim na recepciji u restoranu.

U Dohi je izdržao šest mjeseci, sve vrijeme se preispitujući da li kao umjetnik može da smiri svoj duh na jednom ovakvom mjestu.

- Prošao sam dug put, ja kao umjetnik nisam mogao bez stvaranja. Počeo sam u sebi da govorim monologe dok sam radio na recepciji. Dobra strana svega je bilo to što sam stekao mnogo prijatelja i usavršio engleski. Ipak sam odlučio se vratim.

Još kao student u Bijeljini, Dušan je započeo saradnju sa pozorištnacem „Maslačak", i tih dana dok se u njemu lomila želja za povratkom, stiže poziv od Maje Antić da dođe u Bijeljinu i izrežira nekoliko pozorišnih predstava u Maslačku.

- Odmah sa Beogradskog aerodroma nastavio sam put prema Bijeljini. Uradio sam nekoliko novogodišnjih predstava, a Maja mi je predložila da ostanem još par mjeseci, napišem i izrežiram nekoliko predstava za djecu. Tada su nastale predstave „Snežana i sedam patuljaka" i „Kapetan Džon Piplfoks". Tog proljeća je „Maslačak" doživio vrhunac sa tim predstavama, sva izvođenja su bila ispunjena do poslednjeg mjesta.

Planove za povratak u Beograd odlaže predstava „Državni lopov" koju je odigrao na Danima komedije, sa kolegama Nenadom Blagojevićem i Emrahom Mujkanovićem.

- Pojavili smo se na zatvaranju festivala i moram da kažem da sam ponosan na tu predstavu.Nije lako igrati komediju. Duhovitost je nesto što zahteva posebnu vrstu inteligencije i glumačkog dara. Predstava je odlično prošla i tada sam prvi put u karijeri dobio toliko aplauza na otvorenoj sceni. Ta predstava je pokazala da je publika spremna na postojanje pozorišta u Bijeljini.

I dalje u potrazi za stabilnim životom, Dušan nakon Dana komedije odlazi u Francusku.

- Živio sam u Marseju. Tamo je bukvalno na svakom koraku neko pozorište. Međutim, nisam znao jezik, a za glumca je to teško, jezička barijera je veliki problem.

Nakon Francuske, po treći put dolazi u Bijeljinu, na poziv Ivana Petrovića.

- Pozvao me na sastanak na kom se okupio krug ljudi koji se bavi kulturom i na kome je dogovoreno koja predstava će biti prva u novoosnovanom Gradskom pozorištu. Dobijam ulogu i odatle sve počinje.Sada već radimo petu predstavu, zaposlen sam u pozorištu kao stalni član ansambla. Iako sam prešao veliki put i lutao po svijetu, na kraju ipak radim u svojoj profesiji, a za mladog glumca je važno da radi u pozorištu i da peče zanat.

Prisjećajući se Bijeljine u kojoj je sudirao, i koja nije imala nikakav kulturni život koji bi pružila studentima akademije, kaže kako se grad mnogo promijenio,

- „Maslačak" je uveo dejcu u pozorišni život, a sa njima i njihove roditelje. Gradsko pozorište je osvježilo kulturni život. Ovdje postoje konzumenti kulture, ljudi dolaze na predstave, osjeća se koliko im je to potrebno.

Dušan kaže da je imao veliku sreću što je učestvovao uosnivanju jednog pozorišta i postao dio prvog ansambla.

- Ovo pozorište mi omogućava da igram velike uloge. „Komedija ometena u razvoju" je bila veliki bum i ljudi su me zapamtili po toj ulozi, ali volim da igram i u „Glasovima predgrađa", i moram da kažem da sam jako ponosan na predstavu „Čudne zveri na proveri" jer mislim da se u njoj vidio moj glumački sezibilitet na pravi način. Čini mi se da je ta uloga moja ulaznica za pozorište.

Ljubitelj je ruskih klasika, pa je rad na predstavi „Ivanovo samoubistvo" po motivima Čehova, a čiju premijeru očekujemo uskoro, nešto što je i priželjkivao.

Dušanov povratak u grad u kome je završio glumačku akademiju je zaokružen odličnim ulogama u pozorištu, ali će ga njegov avanturistički duh vjerovatno ponovo odvesti na neke nove puteve. Bijeljinska pozorišna publika će ga uvijek dočekati kad poželi da se vrati i učiniti da se ovdje osjeća kao kod kuće.

Ljilja Lukić

12°

  • 05:00

    12°C
  • 08:00

    12°C
  • 11:00

    15°C
Oblačno

★ BDBOX oglasi SVI OGLASI