Kina kao nekolonijalni vođa u multipolarnoj Aziji

Azija svojom površinom zauzima pola zemaljske kugle, po broju stanovnika ima najviše država u prvih 20 sa najvećim brojem, i takođe uključuje i neke od najbogatijih zemalja gledajući BDP po glavi stanovnika. To je regija u kojoj se prepliću i koegzistiraju Islam, Budizam, Hinduizam, i Hrišćanstvo.

Kina kao nekolonijalni vođa u multipolarnoj Aziji
FOTO: Depositphotos

Generalno gledajući, ko od nas poistovjećuje Rusiju, Tursku, zemlje Bliskog istoka i Australiju sa Azijskim kontinentom? Ja, moram da priznam, ne. Zna se da su Rusija i Turska na granici istoka i zapada, ali nekako su upleteni u evropske "poslove" da zaboravljamo da su oni velikim svojim dijelom ustvari zapadni dio Azije. Istina, svi veći gradovi i veliki procenat koncentracije stanovništva Rusije su u evropskom dijelu, južno od Urala, ali je zato ogroman dio teritorije u Aziji a koje sadrže ogromne rezerve nafte i gasa (Sibir). Isto se može reći i za Bliski istok, koji možemo šaljivo podvesti pod "daleki" imajući u vidu manjak znanja o ondašnjim državama kao što su Iran i Sirija na primjer. Možda smo već i oguglali na konstantne sukobe i slabo ko prati taj dio svijeta u kome vlada trajna nestabilnost. Iako vjerujem da bi Australiju dosta ljudi svrstalo kao zaseban kontinent, ona takođe pripada azijsko-pacifičkom dijelu svijeta i sferi uticaja.

Manjak znanja o Istoku, je logičan imajući u vidu evrocentrizam kojem smo podložni. Međutim, mi Evropljani bi trebali i moramo da znamo više od stanovnika Zapadne hemisfere, ako ništa onda zbog kolonijalnog iskustva, koje, doduše, nije istorijska tekovina balkanskih država.

Japan je nekad bio azijska najmoćnija nacija. Danas je to Kina. Indija ima mlađu populaciju i uskoro će premašiti Kinu po broju stanovnika. Tu su Rusija, Iran, Turska. Azija je kako možemo da vidimo multipolaran sistem, i iako Kina prednjači, ona nema pretenzije ka unipolarnošću na lokalnom ali globalnom nivou, kao nekad Sjedinjene Američke Države.

Kina je ta za čiju se ekonomiju kaže da će do kraja ove dekade nadjačati Američku, i koja se sa svojom globalnom infrastrukturnom strategijom "Pojas i put" vrijednom hiljadu milijardi dolara, rastom BDP-a, najjačom morskom flotom, nameće kao svjetski hegemon. U periodu od 40 godina (1978-2018) je bilježila rast u prosjeku od 9,4% što nije zabilježeno ranije u istoriji čovječanstva. Do 2030. azijski rast će biti veći od svih ostatka svijeta zajedno, i predviđaju da će iznositi 60%. Kina, istorijski gledano, nije kolonijalna sila i prilično oprezno vodi svoju spoljnu politiku. Ona ne traži kolonije već strana tržišta, gdje u isto vrijeme želi da zaštiti globalni lanac, odnosno put distribucije, i "Pojas i put" ustvari predstavlja strategiju u kojoj Kina želi da smanji zavisnost od stranih dobavljača. Iako se Kina nametnula kao neko ko je sposoban da se suprotstavi najvećem problemu današnjice, pa čak i u tom slučaju bude primus inter pares sa svojom vakcinom protiv virusa Korona, ipak smo daleko od te tačke da možemo da poredimo amerikanizaciju vs. azijaciju ili, ako mogu tako da je nazovem, kinezaciju, kao model globalizacije. Antagonizam u zapadnim demokratijama prema "nasilnoj" globalnoj Kini i dalje je prisutan, iako za razliku od SAD, Kina ne forsira unilateralizam, ne učestvuje na stranim ratištima (za razliku od Rusije, takođe), ne zadire u suverenitet država, ne nameće jednopartijski, komunistički sistem, za razliku od Amerike koja, kroz razne međunarodne institucije, predstavlja demokratizaciju kao jedini ispravan put kojim treba ići.

Ali... Postaje jasno da i na Zapadu, polako, materijalna stabilnost uzima primat u odnosu na demokratsku, iako je mišeljenje da je taj odnos uzročno-posledičan. U svim državama, bilo istočnim ili zapadnim, običnom građaninu je stalo da ima dovoljno novca da plati kredit za stan ili kiriju, da ima stabilan posao, da može da priušti sebi kvalitetan odmor, da može da školuje djecu i na kraju da zna kad ode u penziju da neće biti na nivou socijale. Prema istraživanju Evropskog savjeta za spoljne poslove, jedan od top dva faktora je bio mogućnost vođenja komfornog života, gdje mali broj Evropljana njih misli da su ekonomski zaštićeni i ne vjeruju da će mladi imati bolje ekonomske prilike u odnosu na sadašnju generaciju njihovih roditelja.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.

SADRŽAJ SE NASTAVLJA NAKON OGLASA