Sofka Nikolić, prva estradna zvijezda Jugoslavije: U Beogradu lumpovala, u Bijeljini tugovala

Prije 100 godina je u Mostaru pjevala „na uvce“ Aleksi Šantiću njegovu „Eminu“. Prije 90 godina je bila kraljica Skadarlije i prva žena u Evropi koja je osvojila „zlatnu potkovicu“ za 100.000 prodatih gramofonskih ploča.

Sofka Nikolić, prva estradna zvijezda Jugoslavije: U Beogradu lumpovala, u Bijeljini tugovala
FOTO: WIKIPEDIA/GRAD BIJELJINA

Prije 40 godina je sahranjena u Bijeljini, gradu u kojem nikad nije zapjevala.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON OGLASA

Njeno ime je Sofka Nikolić.

Njena blistava karijera, tokom koje je harala pozornicama od Berlina i Pariza do Njujurka, potrajala je svega petanesak godina. Nakon smrti kćerke decenijama je živjela u Bijeljini, usamljena, u siromaštvu i neprebolnoj tuzi.

Bijeljinci nisu zaboravili staru damu.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON OGLASA

Na slavnu, neponovljivu, izuzetnu Sofku, danas u Bijeljini podsjeća jedan mural i nekoliko ploča: posmrtna ploča na gradskom groblju u Pučilama, plava ploča sa imenom ulice koja je po njoj nazvana i pet gramofoskih ploča iz tridesetih godina prošlog vijeka, pohranjenih u Muzeju Semberije.

Kada je i kako kraljica Skadarlije i zvijezda evropske estrade između dva svjetska rata postala građanka Bijeljine?

Neki su njenu biografiju opisivali riječima „od vašarskog blata, do holivudskog sjaja". A moglo bi se dodati i „od sjaja evropskih pozornica do tuge u semberskom sokaku."

- Mnogo je toga i danas u biografiji ove izuzetne žene obavijeno velom tajne. Moglo bi se sve to istražiti, ali za to je potrebno, možda i godinama, isčitavati arhivsku građu i stare novine - kaže za Srpskainfo Tanja Lazić, dokumentaristkinja i muzejska savjetnica u Muzeju Semberije.

Tanja je i autorka knjige „Žene u istoriji Semberije", u kojoj je jedan tekst posvećen Sofki Nikolić. Sjeća se, kaže, junakinje svoje priče.

Sretala ju je na ulici, dok je bila tinejdžerka.

- Bila je tiha, nenametljiva. Obično je nosila šešir, najčešće bijeli, čipkani, i tamne naočari, sa kojima je pomalo podsjećala na Sofiju Loren - priča Tanja, priznajući da u mladosti nije bila svjesna kakva je zvezda Sofka nekad bila.

Tek kasnije je saznala detalje iz njene biografije, zahvaljujući prije svega bijelinskom publicisti Petru Iliću, koji je drugovao sa Sofkom u njenim bijeljinskim danima.

Sofka je rođena 1907. u selu Tabanovići kod Šapca, u porodici muzikanata, porijeklom iz Rumunije.

Već sa 14 godina počela je nastupati na vašarima. Prve značajnije javne nastupe imala je u Zvorniku i već tada se o njoj pisalo: „Ni mlađe pjevačice, ni ljepšeg glasa, ni većeg talenta."

Potom odlazi u Mostar, gdje su se radnje zatvarale i ćaršija zamirala od sevdaha, kad Sofka zapjeva. Slušali su je zadivljeno i Aleksa Šantić i Svetozar Ćorović i Osman Đikić.

Nakon Mostara i u Sarajevu je, kako se pisalo i pričalo, „punila kafane i praznila novčanike".

Ali, vrhunac popularnosti i slave dosegla je u Beogradu, gdje su se u njene obožavaoce i prijatelje upisali i čuveni književnici i glumci Branislav Nušić, Tin Ujević, Žanka Stokić, Dobrica Milutinović. To je birano društvo strpljivo čekalo da Sofka završi nastup, da bi se sa njom družili do zore, najčešće u „Tri šešira".

Krajem dvadesetih godina prošlog vijeka, u vrijeme kada je radio bio moćniji nego što su danas televizija i Instagram zajedno, Radio Beograd je direktno prenosio njene kafanske nastupe.

Bili su popularniji od prenosa utakmica fudbalske reprezentacije Jugoslavije.

Jer, kad Sofka zapjeva „Cojle, Manojle" i udari u svoj def, konobari stanu i sve utihne. A muškarci? Ah, muškarci.

Nije Sofka bila samo pjevačica bujnog temepramenta i istančajne osjećanosti, nego i ljepotica, zbog koje su mnogi gubili i pamet i bogatstvo.

- Gazde su plaćale dukatima, da piju vino iz njene cipelice - zapisano je u prestolničkim novinama iz tog doba.

Sofka je svojom harizmom promijenila odnos prema narodnoj muzici i kafanskim pjevačicama. U vrijeme kada su jedino operske pjevačice bile prave dive, Sofka je postala prva estradna zvijezdau Kraljevini Jugoslaviji.

Živjela je, kako se tada govorilo, na visokoj nozi. Štampa ju je pratila na svakom koraku, izvještavajući o njenim nastupima i turnejama, ali i o detaljima iz privatnog života.

Živjela u Krunskoj ulici, u raskošnoj vili, gdje su kućne pomoćnice, uz ostale poslove, imale zadatak i da „rastjeruju nasrtljive obožavaoce".

Iz Beograda se vinula u Evropu. Imala je samo 19 godina kada je u Berlinu snimila prvu gramofonsku ploču sa hitovima „Kolika je Jahorina planina" i „Kad bi znala dilber Stano". I postigla nezapamćen uspjeh.

Snimila je, u Beogradu i evropskim metropolama, više od 100 gramofonskih ploča.

Nastupala je u pariskoj „Olimpiji", pa Madridu, Pragu, Beču, Budimpešti, Sofiji, Rimu, Mrseju i - Njujorku.

Ali, njena blistava karijera naglo je okonačana, kada je imala samo 32 godine i bila na vrhuncu slave.

Te 1939. Sofkina kćerka jedinica, Marica Mariola Nikolić, umrla je od tuberkuloze, u 17. godini. Neutješna majka je istog časa - zaćutala.

Utihnuo je njen čarobni glas i njen def. Sofka pjevačica više nije postojala. Sofka, neutješna majka, posvetila je ostatak života tugovanju za umrlim djetetom.

Preselila se u Bijeljinu, gdje su živjeli neki članovi njene porodice, sa kojima je bila bliska. Balsamovala tijelo svoje kćerke i sahranila ga u kapelici, koju je podigla na bijeljinskom groblju Pučile.

Nakon preseljenja u Bijeljinu, nastupila je još samo nekoliko puta. Jedan od tih nastupa dogodio se 1968. godine, kada je Televizija Beograd, današnji RTS, snimala dokumentarnu emisiju o Sofkinom životu i karijeri.

- Snimala sam, nastupala, putovala, radila od jutra do sutra. Možda sam i zbog toga izgubila svoje dijete, što nisam bila kao druge majke, nego sam morala da je ostavljam drugim ženama - rekla je Sofka u toj emisiji.

Uz tešku tugu, satirao ju je i prikriveni osećaj krivice, iako je prije Drugog svjetskog rata tuberkuloza bila takoreći neizlječiva bolest.

Nakon što se povukla sa scene, izbjegavala je i novinare. Smatrala je da nema šta da im kaže.

- Pjesma je da se pjeva, tuga je da se tuguje. Tuga se ne može objasniti, ispričati, kao ni pjesma - rekla je Sofka u jednom od rijetkih intervjua.

U Bijeljini je živjela skromno, penzionerski, čak i u oskudici.

Tanja Lazić navodi da je tokom Drugog svjetskog rata, skrhana bolom, Sofka ostala bez imovine.

Da je tako, nekadašnja kraljica Skadarlije je i sama potvrdila, u jednom od svojih posljednjih intervjua objavljenih početkom sedamdesetih.

- Da li da idem u Beograd? Imam jednu sobicu na Starom sajmištu, dao mi ju je Branko Pešić (gradonačelnik Beograda), u zamjenu za moja imanja koja sam nekad tamo imala. Čini mi se da tamo imam prijatelje, ali mogla bih da se razočaram, da tamo budem još usamljenija - rekla je Sofka beogradskom novinaru Radovanu Tomaševiću.

U tom intervjuu Sofka otkriva još nešto: da u Bijeljinu nije došla 1939. godine, nego nešto kasnije.

Kćerku je, kako je navela, prvo sahrnaila na Novom groblju u Beogradu, gdje je podigla kapelu za svoju jedinicu i gdje je provodila dane i noći, pa su je „grobljanski čuvari često nalazili smrznutu i zavijanu".

Navodno, uplašena pričama da se u Beogradu zapuštaju grobnice, koje nema ko da održava, preselila se u Bijeljinu.

Tu je podigla kapelicu na grbolju Pučile i u nju prenijela balsamovano tijelo svoje Mariole.

Tek, činjenica je da je dugo živjela u jednom sokaku u centru Bijeljine, nedaleko od gradskog bioskopa. Njeno je dvorište, svjedoče stare komšije, bilo tiho, puno cvijeća. Imala je u tom dvorištu i jedan dud i starinsku zelenu pumpu za vodu.

Sjeća se toga i Vesna Topčić (59), koja se kao djevojčica igrala u dvorištu ostarjele pjevačice.

- Bila je dobra, draga žena. Imala je dud pored kuće, mi djeca smo dolazli da beremo dud i igramo se u dvorištu. Igrali smo se i sa njenim macama, imala ih je nekoliko. Nikad nas nije tjerala, nismo joj smetali, voljela je djecu - priča Vesna.

Ovaj tihi, idilični sokak, u koji se lako zaluta, ali je iz njega teško izbasati, danas se zove Ulica Sofke Nikolić. Ali Sofkine kuće na broju 16 već odavno nema. Na mjestu gde su bili cvjetnjaci i dud, danas je velika porodična vila, a na placu pred nje gradi se zgrada.

Ulicom Sofke Nikolić prolaze neki novi klinci, zgledani u mobilne telefone. A na ulazu u ovu jednosmjernu uličicu, na pročelju bioskopa, prije tri godine je oslikan mural sa Sofkinim likom. Sofku je ovjekovječio bijeljinski umjetnik Danijel Vujanović.

Kada je umrla, u julu 1982. godine, bijeljinski novinar Jusuf Trbić je u Semberskim novinama objavio tekst kojim se, u ime sugrađana, oprostio od čuvene pjevačice, koju je, kako navodi, „poznavao i poštovao". Ispostavilo se da je to bio jedini nekrolog posvećen Sofki Nikolić, u cijeloj tadašnjoj Jugosalviji.

Pisao je o Sofki, emotivno i nadahnuto, i bijeljinski novinar Tihomir Nestorović, koji je sačuvao i njenu posljednju fotografiju, snimljenu pred njen odlazak u starački dom u Banji Koviljači, gdje je poživela posljednje mjesece života. U toj banji je, u bolnici, 1939. umrla i njena kćerka.

Sofka je sahranjena u kapelici na groblju Pučile, pored voljene i nikad prežaljene kćerke.

Kapelica je prilično oronula i zapuštena, ali Bijeljinci se zalažu za njenu obnovu.

Nije red, kažu, da kapelica propada, samo zato što Sofka nema potomaka. Ipak je to spomenik njihovoj dragoj sugrađanki.

Biće da je grad u kojem nikad nije zapjevala poštuje i pamti sa više pijeteta, nego prijestolnica koja ju je krunisala kao kraljicu Skadarlije.

Tri muža, jedno prezime

Sofka, koja se djevojački prezivala Vasiljević, udala se još kao djevojčica za izvjesnog Iliju Markovića, ali taj brak nije dugo potrajao.

Potom se udala za Paju Nikolića, čuvenog primaša i šefa velikog orkestra sa 25 svirača, koji su Sofku pratili na njenim nastupima.

Sa njim je stekla i kćerku jedinicu Mariolu. Njegovo je prezime zadržala do kraja života, mada je kasnije, u poznijim godinama, dok je živjela u Bijeljni, bila u braku ili u partnerstvu sa bivšim veletrgovcem Radom Lazarevićem.

SOFKINA PRIJATELJICA ŽOZEFINA BEKER

Sofka je imala mnogo slavnih prijatelja, a 1927. je njena prijateljica postala i čuvena pjevačica i plesačica Džozefina Beker. Džozefina je te godine gostovala u Beogradu, a Sofka u Zagrebu, pa je slavna Crna perla otputovala u Zagreb, samo da čuje srpsku pevačicu o kojoj je mnogo čitala. Iako nije razumela riječi, oduševilo ju je Sofkina pjesma puna emocija, pa su se dvije pevačice upoznale i sprijateljile. Poljednji put su se srele 1968., kada je Žozefina ponovo gostovala u Beogradu. Sofka je došla autobusom iz Bijeljine, da vidi staru drugaricu. Susret dvije vremešne dame nakon 41 godinu je bio dirljiv, a Žozefina je rekla da joj je to „najlepši poklon". Dok je bila na vrhuncu slave Sofka Nikolić je često učestvovala u humanitarnim akcijama u Beogradu, ali i širom Evrope. Najviše je pomagala pjevačice, muzičare i konobare, koji bi ostali bez posla. I u poznim godinama je pokušala da organizuje humanitarni koncert, kako bi pomogla Džozefini Beker, koja je imala 12 usvojene djece, ali se niko od muzičara nije odazvao na Sofkin apel.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.

SADRŽAJ SE NASTAVLJA NAKON OGLASA