Počevši od čuvenog "aprilskog paketa" reformi, koji je (sa ove vremenske distance) za divno čudo "složio" Srbe, gdje su predstavnici SNSD-a, SDS-a, i PDP-a glasali ZA usvajanje paketa. Radikali su jedini bili protiv što se tiče srpskih partija. Za nesupjeh "aprilskog paketa" prema depešama koje je objavio "Vikiliks" se smatraju Haris Silajdžić i njegova "neutaživa glad za vlašću" i unutrašnji sukob hrvatskih predstavnika, tj. osveta "autokrati Draganu Čoviću". Sofija Sebastijan iz Stimson centra za transatlanske odnose smatra da je uloga Evrope u kreiranju "aprilskog paketa" na neki način bila "ambivalentna", i pojedini evropski zvaničnici su "izrazili zabrinutost povodom nekoliko pitanja, a prvo od njih je način na koji se sprovode pregovori, gdje Sjedinjene Države nekada nameću rješenja umjesto da puste domaće političare da vode proces". Zvuči poznato?

Nakon toga imamo "Prudski proces" (novembar 2008-mart 2009). koji je bio nešto kao Aprilski paket 2.0, sa nekim malim izmjenama, i koji je (opet) za divno čudo bio iniciran od strane domaćih političara. Sastanak Dodika, Čovića i pokojnog Sulejmana Tihića je izrodio "Odžački sporazum" i time je zvanično počeo "Prudski proces". Kao i kod "Aprilskog paketa", sporazum nije naišao na podršku kod Stranke za BiH Harisa Silajdžića i HDZ 1990 Bože Ljubića. U vezi s tim, Haris Silajdžić je izjavio da je sporazum "najgrublji nasrtaj na integritet i ustavne nadležnosti BiH" radi entitetskog glasanja prije svega. Rješilo bi se pitanje državne i vojne imovine BiH čiji spor traje godinama, u kome bi dio pripao državi BiH a dio entitetima. Jedan od najvažnijih dijelova sporazuma je predstavljalo pitanje liberalizacije viznog režima građanima Bosne i Hercegovine, odnosno koji su uslovi potrebni da do toga dođe. Sporazum je obuhvatao i rješavanje statusa Brčko distrikta, koji bi bio uređen donošenjem ustavnog zakona o Distriktu u Parlamentu BiH, ali je posle dogovorena amandmanska izmjena. Sporazum je predviđao popis stanovništva za 2011. godinu, u kome bi se građani izjasnili o nacionalnoj i etničkoj pripadnosti. Država bi bila podijeljena po federalnom modelu, na četiri teritorijalne jedinice

Zatim sledi "Butmirski paket" ili "Butmirski proces" za koji je tadašnji komesar Evropske unije za proširenje Oli Ren rekao da je "poslednja šansa da BiH pođe evropskim putem". Razgovori između predstavnika BiH i zvaničnika SAD i EU, su održani 9. i 20.-21. oktobra 2009. godine u vojnoj bazi Butmir kod Sarajeva. Sastanku su prisustvovali predsjednik SNSD-a Milorad Dodik, potpredsjednik Igor Radojičić, potpredsjednik PDP-a Borislav Borenović, predsjednik HDZ-a 1990 Božo Ljubić, predsjednik SDA Sulejman Tihić, predsjednik Stranke za BiH Haris Silajdžić, predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović, i lider SDP-a BiH Zlatko Lagumdžija. SAD je predstavljao zamjenik državnog sekretara Džejms, komesar za proširenje EU Oli Ren, ministar inostranih poslova Švedske i predsjedavajući Vijeća Evropske unije Karl Bilt, ministar spoljnih poslova Slovačke i bivši Visoki predstavnik za BiH Miroslav Lajčak, i drugi strani ambasadori i diplomate. Dodik je navodno kasnio jer je bio u Srbiji gdje se sastao sa predsjednikom Ruske Federacije, Dimitrijom Medevedevim. Male promjene na prethodne ponuđene pakete, a sa istim političkim liderima na čelu, nisu donjele ništa novo i obećavajući "Butmirski paket" nije donio nikakve rezultate. Odbijen je od strane svih političkih stranaka osim SDA Sulejmana Tihića.

Neuspjeh razgovora u Butmiru je proizveo to da su "mnogi eksperti smatrali da je ovim porazom međunarodna zajednica izgubila autoritet" i da je "EU oslabio svoje sopstvene predstavnike" (Banović/Gavrić, Politička misao br.2, 2010). Politika "štapa i šargarepe" EU i Sjedinjenih Američkih Država nije bila jasna. Jedina jasna "šargarepa" bila je zatvaranje kancelarije OHR (za Dodika npr.), ali je to ujedno i "štap" za druge (SDA, SBiH). Osim toga, po riječima Floriana Bibera, direktora Centra za proučavanje Jugoistočne Evrope, "EU nije bila u mogućnosti da ponudi ništa što bi ubjedilo političke lidere na kompromis." Nije bilo moguće udovoljiti svim stranama odjednom", i to je bio nepremostivi problem. Jedan od problema je bio i taj da su bošnjački predstavnici tokom ovog a i svih prethodnih pokušaja reforme "Dejtona" isticali da bez američkog prisustva neće sjediti za stolom. Iz toga se može zaključiti da oni nisu bili spremni da preuzmu odgovornost i da shvate da će kad-tad morati sjesti sami za sto da probaju da postignu dogovor sa Srbima i Hrvatima.

Posle svih ovih godina, oni ne revidiraju svoj stav po svim pitanjima vezanim za BiH, i dalje igraju na stranu kartu, i tako zaslijepljeni ne mogu da vide dalje od svog nosa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.