EPISKOP FOTIJE BOŽIĆNI INTERVJU: Božić je početak spasenja ljudskog roda

Bog je prisutan u crkvi i zato treba doći u crkvu. Ovih dana oko Božića kad dođemo u hramove, i onda ćemo čuti blagoslov našeg Patrijarha i crkve kroz poslanicu, vidjećemo ljude na Liturgiji, komšije, prijatelje,čućemo riječi „Mir Božiji-Hristos se rodi“, možda nas to pokrene, otvori duhovne oči da shvatimo da smo prisutni na bogosluženju upravo na praznik Božića-ovim riječima započinje razgovor za portal Bijeljina danas Njegovo preosveštenstvo episkop zvorničko-tuzlanski Fotije, divan arhijerej naše majke Srpske pravoslavne crkve, duhovnik, veliki intelektualac, umjetnik, rodoljub i čovjekoljub.

EPISKOP FOTIJE BOŽIĆNI INTERVJU: Božić je početak spasenja ljudskog roda

Svaka riječ Episkopa Fotija je puna topline i ljubavi prema Bogu i rodu, a njegove poruke i pouke su kao melem za svaku dušu.

O Božiću i značaju Božića kod hrišćana?

Božić je zaista veliki hrišćanski praznik, na zapadu je najveći, a kod nas Srba ipak je Vaskrs najznačajniji i najveći praznik jer sabira sve praznike, ujedno, a sa druge strane Božić je temelj svih praznika, jer da se Hristos nije ovaplotio, da nije postao čovjek ne bi bilo ni Vakrsa niti pobjede nad smrću. Praznik Božić je početak spasenja ljudskog roda.

Na Božić praznujemo ovaploćenje Boga Logosa. Kad je Bog Logos, drugo lice Svete Trojice, sin Božiji Isus Hristos, se ovaplotio i postao čovjek, uzeo je na sebe ljudsko tijelo, ostajući pri tome Bog i budući Bogočovjek, da bi ljudski rod i čovjeka spasio. Zato je Božić praznik spasenja, duhovne radosti, praznik koji nam govori o suštini naše vjere da smo svi mi prizvani ljudi kroz ovaploćenje Hristovo da se i mi obožimo.

Božić je sabirni praznik koji u sebi sabira svu punoću naše vjere, teologije, nade, ljubavi i svega onoga što mi kao ljudi imamo. Bez Božića čitava istorija svijeta, čovjeka i čovječanstva bi bila nejasna, maglovita... Iz haosa u haos.

Zato su Sveti Angeli pjevali kad se Hristos rodio „Slava na visini Bogu i na zemlji mir, među ljudima dobra volja“ to je blagoslov Božića, i da su ljudi živjeli samo po tom blagoslovu onda bi bila samo harmonija ili raj na zemlji. Božić je veliki praznik, porodični, kad svi treba da budemo zajedno, svenarodni praznik, kad okuplja čitav jedan narod oko crkve, Vitlejemske pećine, i zato je to praznik velike radosti.

Kakva je danas duhovnost kod Srba?

Koliko smo narod Božića toliko smo i duhovni, koliko smo narod Vaskrsa toliko smo i duhovni,

koliko smo narod Preobraženja toliko se preobražavamo, koliko smo narod svakog našeg hrišćanskog praznika toliko smo oboženi i ohristovljeni. Identitet jednog naroda se ostvaruje u crkvi i upravo je jedinstvo sa Bogom i bližnjima-crkva. Kod nas Srba, naša istorija je valovita, mučenička i stradalna. Ako gledamo u dvadeseti vijek, to je vijek stradanja.

Balkanski ratovi, Pravi svjetski rat, Drugi svjetski rat, rat devedesetih godina, od rata do rata je to kod nas. Sjećam se kao mlad pitao sam oca, koji je 1932. godište „Zašto oče nisi dalje išao u školu?“ on mi je odgovorio da mu nije dao rat. Na kraju kad sam odrastao, ni meni nije dao rat da idem dalje na školovanje, nakon postdiplomskih studija koje sam završio u Njemačkoj trebao sam ići za Grčku. Ono što je moj otac doživio u mladosti ja sam doživio kao odrastao čovjek.

Dakle, od rata do rata, kod nas Srba je tako. Između ratova Bog nam daje period mira da se obnovimo, obožimo, da se vratimo svojoj crkvi i da budemo narod kakav nas Bog hoće i kakav nas Sveti Sava hoće. Bilo je mnogo eksperimenata sa nama, a posebno smo bolno doživjeli period komunizma i tog eksperimenta.

Komunizam je obezbožio narod i tad je narod izgubio vjeru u moral, to je bio sveopšti haos i socijalni i duhovni. Kad je crkva dobila svoje mjesto u društvu kakvu je imala prije tog nesretnog komunizma to je obnavljano.Srbi imaju svoje Kosovo i  Kosovski ideal. Kad negdje dublje zagrebeš pravog Srbina ispod kože, tu je Kosovo, Car Lazar, Kosovski zavjet i zato reagujemo tako burno na problem Kosova. Kad bi mi, Srbi, ostali bez Kosova, bili bi kao drvo bez korijena. Zato je rješenje pitanja Kosova pitanje opstanka za sve nas, duhovnog, nacionalnog, kulturnog...

Najumniji naši ljudi, u crkvenom smislu, Sveti Vladika Nikolaj, Sveti Ava Justin Ćelijski, ali i veliki pjesnici, književnici, Ivo Andrić, Petar Kočić, Jovan Dučić, Aleksa Šantić i mnogi drugi su prožeti Kosovskim idealom. Naša duhovnost mora biti vezana za crkvu, pravoslavlje, Sveto Kosovo, Kosovski zavjet, i to je naše i to smo mi Srbi.

Šta je najvažnije za opstanak naroda i očuvanje Republike Srpske danas kada je mnogo izazova u svakom smislu?

Pet godina sam ovdje u Eparhiji zvorničko-tuzlanskoj, rodom sam iz BiH sa Zmijanja, Kočićevog Zmijanja, naš veliki pjesnik je prvi komšija, jer su Kočići zaseok kod Stričića.

Treba znati istoriju BiH da bi došli do istorije Republike Srpske, a znamo da je ovaj prostor bio na meti Austrougarske najviše, aneksijom BiH pa posle ponovnim ratovima. Srbi su vodili neprestanu borbu da očuvaju svoj vjerski i nacionalni identitet koji su Evropljani tada pokušavali da ukinu, da budemo Bosanci, a ne Srbi,da nam izmjene nacionalnu svijest. Zato su naši pjesnici ukazivali na to kao što je to radio Petar Kočić, pjesnik slobode, Aleksa Šantić i drugi.

Hvala Bogu da smo posle toliko vijekovnih borbi za očuvanje našeg naroda, nakon rata devedesetih godina dobili Republiku Srpsku kao oblik svoje državnosti preko Drine. Velike žrtve su date za to, više od 30.000 Srba je stradalo a duplo više ih je ranjeno. Srbi su branili svoje vijekovima unazad.

Prvo nas je napadala Turska imperija dok je vladala, a potom Austrougarska, a sada je najnovija borba sa globalizmom koji teži da zavlada čitavim svijetom. Globalizam je najopasniji oblik koji nam sada dolazi, koji želi da poništi svaki nacionalni identitet, to je kao jedan veliki valjak koji ruši sve pred sobom. Zato nam trebaju mudri ljudi, a posebno sada, kada smo se izvukli iz komnuzima i tog perioda, da ne potonemo sad u velikom iskušenju.

Republika Srska ima veliki zadatak da čuva Srbe u nacionalnoj svijesti, vjeri, identitetu i tradiciji i da ne prihvatimo nešto sa zapada, što je da tako kažem smeće, što je pogrešno učenje o civilizaciji, porodici, o životu i smrti o svemu. Treba da se čuvamo, trebaju nam mudri ljudi koji razumiju stvari koje se događaju danas u svijetu, trenutak u kojem živimo, da bi bolje odgovorili, da bi se sačuvali. Tu je uvijek crkva, ali trebaju nam i ljudi koji vode državu, profesori univerzitetski koji su doktori, naučnici, ali i političari.

Možete li nam nešto ispričati o Vama, Vašem školovanju i životu. O tome kada ste postali monah?

Odselio sam kao mali dječak 1965. godine sa Zmijanja u Čurug kod Novog Sada. Otac, pokojna majka i nas petoro djece. Nije lako bilo napustiti sve. Na svu sreću, moj otac je zadržao zemlju na Zmijanju, iako je moja rodna kuća srušena, ostao je samo temelj, vrijeme je učinilo svoje, ali i zloglasna akcija „Oluja“ jer je vojska koja je tu prolazila palila kuće.

Odrastao sam u Čurugu, a Gimnaziju sam završio u Novom Sadu, posle toga sam otišao na teologiju. Moj otac je radio u Njemačkoj i nas petoro djece školovao, a majka je bila sa nama, i jednom kad je došao na godišnji odmor rekao je u šaljivom tonu „Ovaj naš hoće da ide za popa“ ali je rekao i to „Neka ide, tamo su naši“ i tako sam dobio njegov blagoslov. On je vjernik, a uopše naša porodica je vezana za crkvu od svog postanka.

Uspio sam da završim teologiju za pet godina u Beogradu, onda sam bio u Njemačkoj, dvije godine sam tamo bio, i pripremao se da idem na doktorske studije u Grčku, međutim, puče puška 1991. godine i sve se promijeni. Tada je Vladika Irinej Bački izabran za Episkopa, naš duhovnik. On je pokrenuo manastir Kovilj i tako sam završio tamo zajedno sa sadašnjim Patrijarhom, a tada jeromonahom Parfirijem koji se vratio iz Grčke da osnujemo bratstvo monaško, to je bilo 1990. godine. Tada sam se zamonašio na praznik Svetog velikomučenika Dimitrija, na svenoćnom bdeniju u četiri sata ujutru. Baš je bilo dirljivo za mene.

Tada sam postao monah, posle sam rukopoložen za jerođakona. Bio sam skoro tri godine samo u manastiru, jedno vrijeme sam službovao u manastiru Bođani, a 1993. godine po blagoslovu tadašnjeg Patrijarha Pavla i Vladike Irineja, otišao sam da predajem u Karlovačku bogosloviju. Bio sam sabrat manastira Kovilja do 1999. godine, tada sam izabran za Episkopa u Dalmaciji gdje sam bio do 2017. godine kada sam na prijedlog Patrijarha Irineja izabran za Episkopa zvorničko-tuzlanskog.

U Dalamaciji sam stekao punoljetstvo da tako kažem, sve je bilo srušeno i tamo je uvijek rovovska borba. Tamo sam osjetio lijepe trenutke sa narodom koji je raspet vijekovima, borili smo se koliko smo mogli.

Ovdje u Bijeljini je druga priča, jedan intenzivan crkveni život, puno naroda, puno života, vjeronauke i mnogo više obaveza. Poslije pet godina upoznao sam ovaj prostor. Ljudi kažu, gdje god dođem, to je naš Vladika, što me posebno raduje, jer kažu naš. Sad sam dio ovog prostora.

Eparhija zvorničko-tuzlanska je uvijek bila veliko gradilište. Ima dosta obaveza pri parohijama i crkvenim opštinama. Uopšte misija crkve je u sveoppštem planu, preko izdavačke djelatnosti, knjiga, pojavljivanja u medijima, sve je to potrebno da bismo svjedočili istinu Božića, da je Bog na Božić postao čovjek radi nas i našeg spasenja i da se radujemo tome, ali i da imamo obavezu da budemo i mi Božiji ljudi da ne budemo neljudi kako je govorio naš Patrijarh Pavle.

Ako ne mogu da budem savršen mogu da budem dobar, ako ne mogu da budem dobar mogu biti bolji nego što jesam...

Posvećeni ste pisanoj riječi. Da li uspijevate pronaći slobodno vrijeme za još nešto što Vas nadahnjuje?

- Napisao sam četiri zbirke pjesama, a to je dar Božiji, da se kroz pjesmu izrazim jer pjesma je jezgrovita. Po meni, u pjesmi možeš da kažeš kroz dva ili tri stiha ono što jedan roman donosi, a to je drugačiji način i drugačiji izraz, tako prenosim kratku poruku u formi pjesme.

Današnje generacije ne mogu da čitaju duge tekstove, internet je učinio svoje, nemaju dovoljno strpljenja. Naslov i pjesma su sažeti, pjesnički jezik je sažetiji, a poruka je ista kao i kod romana. Sveti oci, sa kojima se ne mjerim, i najdublji bogoslovi su pisali poeziju.

Običan čovjek kad hoće da se razgali, on odpjeva pjesmu, jer ga ukrijepi. Raduje me kad pišem pjesmu. Evo da kažem kako sam napisao prije neko veče pjesmu. Ljudi su slavili doček Nove godine, a ja sam pisao pjesmu u to vrijeme o „Darvinu i Hitleru“. Pisao sam u pjesmi koliko je zlo darvinizam i kakvo je zlo donio za sobom, kroz lik Darvina, utemeljivača darvinizma pa onda Hitlera koji je na darvinizmu izgradio nacizam pa onda Marksa koji je na darvinizmu izgradio takozvanu teoriju diktature proletarijata. Iza sebe su sve te teorije i filosofije ostavile strašno zlo, grobove, porušene civilizacije i to je darvinizam.

Nažalost, kao najgori izraz darvinizma je taj globalizam koji hoće da poruši cijeli svijet da bi doveo određeni broj ljudi na vlast i da vladaju cijelim svijetom, da stvore jednu državu, jednu vladu i jednog vladara. Zato im danas smeta Rusija i sve države koje nisu pod njihovom vlašću, e to je sve produkt darvinizma, u kojem treba da živi i vlada samo ona vrsta koja je nadmoćnija u odnosu na druge, jednom riječju da porobi sve. Pisao sam pjesmu ovih dana i o Svetom Ignjatiju Bogonoscu, stradalniku našem, i u mnogim drugim praznicima pišem.

Pjesmu „Majka je sve“  napisao sam kada se moja majka upokojila. Vraćajući se sa proslave Dana Republike Srpske, prošle godine, napisao sam pjesmu „Na Svetog Stefana rođena“ posvećenu našoj Republici Srpskoj i sad neki kažu da to treba da bude crkvena himna, ali neka se pjeva na našim proslavama i to je dobro.

Vaša Božićna poruka?

Da nas bude što više na bogosluženju ovih dana Božićnih, da se saberemo, jer se na svakom bogosluženju susrećemo sa Bogom.

Nije nama Bog tako daleko kako mi mislimo. Bog je prisutan u crkvi, zato treba doći u crkvu. Da dođemo oko Božića u hramove, i onda ćemo čuti blagoslov našeg Patrijarha i crkve kroz poslanicu, vidjećemo ljude na Liturgiji, komšije, prijatelje, čućemo riječi „Mir Božiji-Hristos se rodi“, možda nas to pokrene, otvori duhovne oči da shvatimo da smo prisutni na bogosluženju upravo na praznik Božića. To je naša vjera pravoslavna, vjera crkve, zajednice, opitna, a ne teorijska.

Dođite u crkvu da okusite i vidite samog Hrista, Presvetu Bogorodicu, da vidite brata i bližnjeg. Kad se mi Srbi saberemo oko Božića i badnjaka u svojoj smo tradiciji, na pravim temeljima, nećemo lutati, znaćemo ko smo, šta su bili naši očevi, djedovi, pradjedovi, kakav je to Kosovski zavjet, šta je to Kosovsko predanje, vratićemo se našoj epskoj poeziji junačkoj, koja je veoma važna.

Sve to pokriva praznik Božića, otkriva nam pravi smisao našeg postojanja, stradanja u istoriji, otkriva nam smisao sjedinjenja sa Bogom i kroz sjedinjenje sa Bogom da idemo ka prazniku Vaskrsenja Hristovog, Vaskrsenja sveopšteg, čitavog ljudskog roda i vječnog života. Da Srbi idu u svoju crkvu jer tu imaju utočište, tu neće zalutati, tu će biti jedno sa Bogom i međusobno zajedno.

MIR BOŽIJI - HRISTOS SE RODI

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.

SADRŽAJ SE NASTAVLJA NAKON OGLASA

25°

Umjereno oblačno
  • 11:00

    Kiša
    25°C
  • 14:00

    Kiša
    26°C
  • 17:00

    Umjereno oblačno
    28°C
Umjereno oblačno
Vodostaji rijeka u Semberiji
Drina Radalj

26 cm

Promjena: 0cm

Sava Jamena

351 cm

Promjena: 1cm

Podaci ažurirani: 23. Jun 2024. 09:00

BDBOX oglasi SVI OGLASI