Čovjek koji ne obitava na našem prostoru bi pomislio da smo mi jedna utopijska regija koju “Zapadne vrijednosti” sprečavaju da tako i ostane. Personifikacija Zapada i njegovih vrijednosti se kod nas svodi na LGBT pokret, kao osnovnu antitezu pojmu tradicionalnog i sekularnog društva. To je prva odrednica na “Zapadne vrijednosti”. Niko da spomene moral, kao glavnu vrijednost i osnov za ideale, društvena načela, i izgradnju društvene zajednice, ono iz čega sve ostalo proističe - a koji je na našem području iščezao.

Tako dolazimo do situacije da ministar saobraćaja u nekoj skandinavskoj zemlji podnese ostavku zbog vožnje nakon dvije čaše vina, ili na primjer, austrijski vicekancelar, a nakon par godina i sam kancelar (premijer), podnese ostavku nakon samo nagovještaja da će biti osumnjičen za korupciju. U našoj regiji imamo primjere da ljudi osuđeni za krivično djelo prevare, da potvrđeni plagijatori diploma, dakle lopovi i prevaranti, obnašaju ministarske i druge važne pozicije bez ikakvih problema ili trunke razmišljanja o moralnoj odgovornosti, ako već ne o krivičnoj. Dakle, društvo koje nema problem sa lopovlukom i prevarom, u kojem je moral degradiran od strane onih koji kroje to isto društvo, a to su najprije političke elite, se poziva na narušavanje svoje aure od strane “Zapadnih vrijednosti”?

Da li su Zapadne vrijednosti krive za ponašanje momka od nepunih 20 godina koji vozi lamborginija ulicama Beograda, tri puta brže nego što je dozvoljeno, snima se i izgovara najgore moguće uvrede na račun policije? I da li je sa Zapada preuzeto to što se isti taj momak ne sankcioniše, šta više, niko u mejnstrim medijima ga i ne spominje, jer mu je otac blizak vlasti?

Da li nam je sa Zapada došao trend zgodnog kriminalca oličenog u ulozi Luke iz serije “Besa”, kojeg igra Milan Marić? Trend, koji podrazumijeva najskuplju odjeću i još skuplje auto, koji su kupljeni svi znamo kako. Da li je Zapad stvorio okruženje koje je prikazano u seriji “Južni vetar”, ili mi sami? Svako ko je bio na Zapadu zna da tamo najmanje pažnje posvećuju tome kako je ko obučen i šta vozi. Ako se nađete u centru Kopenhagena, vidjećete da je parking pun bicikala, a ne automobila njemačke proizvodnje. Kod nas je trenutno situacija takva da uzorna i fino vaspitana djeca dobijaju neopravdane časove iz fizičkog, jer ih je sramota da obuku ne-brendirane patike, jer roditelji ne mogu da im priušte iste. Mislite o tome.

Da li je sa Zapada preuzeto da čovjek koji nije služio vojsku u vrijeme kad je bila obavezna, sada bude ministar odbrane, a neko ko se cijelu karijeru bavio finansijama bude ministar prosvjete i kulture? Znaju li ti ljudi šta rade? Neko će reći imaju savjetnike. Ko nam garantuje da savjetnici nisu isti kao oni?

Što se tiče prosvjete i obrazovanja, nije za loše spomenuti da je Ministarstvo prosvete kao i prosvjete, najniže rangirano na ljestvici vrijednosti naših političkih partija, koje vrše raspodjelu “kolača”, za razliku od vodećih evropskih zemalja, gdje je, recimo u Engleskoj, ministar prosvjete/obrazovanja zauzima 4. mjesto po važnosti u Vladi. Na Balkanu valjda nije profitabilno biti na toj poziciji. I tako jadna prosvjeta nekoga “zapadne”, koji po običaju dolazi iz neke druge branše, recimo iz finansija, i onda ga previše ne zanimaju suštinski problemi sa kojima se bori obrazovni sistem. A da se ne spuštamo do toga i ne pričamo ko je danas sve direktor škole.

Sve se više forsira norma, a sve manje suština. Svjedok sam toga, da kada neki učenik naruši disciplinu, najvažnije je ispoštovati postupnost u disciplinskom postupku, čime se zanemaruje i ne ulazi u suštinu nastanka problema, a samim tim se on i ne rješava, i jedino što je bitno su zakonske procedure. To već podsjeća na Zapad, nažalost. Posledice za one koji krše disciplinu su isto tako minorne. Pravi primjer za to, a jedan od mnogih, je slučaj u Trsteniku. Pedagoško-psihološka služba, kao što je primijetio Dag Kolarević, profesor kriminalne psihologije u emisiji “Oko”, ima “čisto” savjetodavnu ulogu, i često nije dovoljno stručna da rješava probleme.

Vrijeme je efemernog senzacionalizma kojem smo svi izloženi, a koji je kod nas najizraženiji, i nije došao sa Zapada, jer ako ste bili tamo, primjetićete da ti ljudi ne žive sindrom konstantne obavještenosti. Za razliku od nas, a tu najprije mislim na širi krug ljudi koje poznajem, oni ne refrešuju više puta dnevno elektronsku dnevnu štampu s ciljem da ne daj Bože propuste nešto bitno, ne “vise” na fejsu i instagramu. Ako imate prijatelje iz inostranstva, uđite na njihove profile na društvenim mrežama i pogledajte koliko objavljuju bilo kakav sadržaj, i onda uporedite sa vašim prijateljima ovde.

Spominju se igrice. Moja generacija je igrala igrice, ali u realnom okruženju, koristeći, takoreći, ostatke pravog oružja iz nesrećnog nam rata, zolje na primjer, i nikome nije palo na pamet da sutra nađe pravu zolju i opali u školu kad se posvađa sa drugarima. Razmislite zašto je to tako? Među prvima smo igrali i igrice na soni plej stejšnu, često “pucačine”, pa opet nam nije padalo na pamet da neku glupost napravimo. Tako da, ta priča o igricama ne pije vodu.

Na kraju bih rekao još samo jedno. Nije nam kriv ni Zapad, ni Istok. Krivi smo mi.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.