Intimne ispovijesti tanane duše

Vrijednost jednog umjetničkog djela ogleda se u mogućnosti spoznaje duše njegovog stvaraoca. Svaka umjetnost, a posebno književnost, dodatno osvjetljava i humanizuje čovjekov životni put. Bez umjetnosti čovjek bi bio robot bez duše.

Zbirka priča Stojino nekazano sastoji se iz tri poglavlja: Isidorine priče, Olujne priče i Priče o duši. Svako poglavlje bi moglo funkcionisati nezavisno – kao knjiga za sebe, i opet bi čovjek mnogo toga naučio o sebi, svijetu i samom autoru. Čitajući priče, iz riječi u riječ, lako se da zaključiti da Stoju odlikuje visok stepen erudicije. Pored prozora sa kojeg se pogled pruža u dušu autorke, zbirka priča nam otvara prozore intelektualne dimenzije i to je ono što povećava vrijednost Stojinog nekazanog.

Već u prvom poglavlju možemo uočiti religioznu nit koja ima značajno mjesto u zbirci. Temelj svake religije jeste čovjekoljublje, a kroz lik Isidore Šašel autorka nedvosmisleno ističe da između ljubavi i vjere stoji znak jednakosti. Birajući motive oko kojih će graditi svoju zidanicu, svoju zbirku, Stoja se, vjerujem, vodila određenim kriterijumima. Stoga ne treba misliti da je novozavjetna priča Svadba u Kani Galilelskoj slučajno našla svoje mjesto u zbirci priča. Čitaoci vjerovatno znaju da je baš u Kani Isus učinio svoje prvo čudo, a autorka tu epizodu kao vezilja vješto spaja sa pričom o svetoj tajni braka, ističući da je brak jedna vrsta čuda. Glorifikacijom bračnog zajedništva, podsjećanjem da je to sveta tajna, čitaocima treba da se skrene pažnja na suštinske vrijednosti koje se danas ne cijene dovoljno. Vladika Nikolaj Velimirović je rekao da čovjek koji vjeruje u slučajnosti, ne vjeruje u Boga, te ako bismo pominjanje Pavića i Andrićevog romana Na Drini ćuprija, doživjeli kao slučajno i nebitno pomenut podatak, ogriješili bismo se. To ogrešenje bi bilo dvostruko teško ako znamo onu Pavićevu misao da knjige hodaju kroz vrijeme, a tako i Stoja 'hoda kroz vrijeme'. Često mijenjanje perspektive čini ovo djelo življim, dinimičnijim i čitljivijim. Da je tradicija duboko ukorijenjena u dušu čovjeka ovog podneblja, vidimo kroz naglašavanje da Dimitrija zanima epizoda o Radojici. Mislite li da je to slučajnost?

Poglavlje Olujne priče potvrđuje onu staru krilaticu da u svakoj knjizi čovjek vidi samo ono što već nosi u svojoj duši. Čitajući opise Beograda, Save i Dunava, stvaram lik i djelo Miloša Crnjanskog i oko mene lebde stihovi Lamenta nad Beogradom. Spominjanje imena despota Stefana Lazarevića oživljava studentske dane i vrijeme proučavanja srednjovjekovne književnosti. Opet slučajnost? Ne. Autorka je, praveći ove paralele, naizgled čudne i nespojive, ostvarila glavnu ideju sumatraizma – sveopšta povezanost bića, stvari i pojava. Da bi se ovo poglavlje što bolje razumjelo, neophodno je da se čitaoci podsjete osnovnih podataka o životu despota Stefana Lazarevića. Ta širina u pisanju i znanju, lutanje u vremenu i prostoru, jasno ističe gorepomenutu činjenicu da je autorka erudita. Stojino nekazano ne samo da ima ispovijedni ton, nego nam pruža mogućnost obnavljavanja i usvajanja znanja iz različitih sfera ljudskog interesovanja. To čitaoce ne treba da iznenadi jer je autorka profesorka srpskog jezika i književnosti. Proučavanje jezika i književnosti jednog naroda neodvojivo je od proučavanja i poznavanja istorije, posebno ako se time bavite odgovorno i ako je ono, kao u ovom slučaju, vođeno ljubavlju i apsolutnom predanošću.

Kako u ovoj knjizi ništa nije slučajno, tako, vjerujem, i raspored poglavlja nije nastao 'nesvjesno'. Priče o duši nalaze se na kraju zbirke. Jezičkim i stilskim kvalitetom nisu lošije od onih koje im prethode, te mjesto u zbirci ne treba da zavara čitaoce da je riječ o manje važnim pričama. Naime, ­Priče o duši zaista jesu lične priče. NJihova ljepota ogleda su u njihovoj univerzalnosti i svevremenskoj dimenziji. Satkane su od topline i od neke tihe patnje kojom su prožete rečenice ovog dijela zbirke. Nema ta patnja patetičan karakter, ta patnja je žal za prohujalim vremenom i ljudima koje je to vrijeme odnijelo. Međutim, onda nam se nameću pitanja može li nam vrijeme bilo šta ukrasti, može li ono istrgnuti ljude iz naših srca, može li ublažiti tugu, nedostajanje...  Neki bi rekli da su ta pitanja retoričkog karaktera, ali autorka jasno ističe svoj stav:  Traje samo ono što je utisnuto u hartiju neba, pečatom vječnosti.

Pisanje je oružje u borbi protiv zaborava. Lijek je za sve ranjene duše, a ima li na kugli zemaljskoj duše koja nije ranjena? Čitajući, tražimo utjehu, tražimo novi dom, novu kuću za svoju dušu.  Gdje smo mi i gdje su naše kuće? Nosimo li, kao kornjača svoj oklop na sebi, krećući se jedino u sebi, s prividom nekog pomijeranja?

Neka mi čitaoci oproste ako primijete da je recenzija subjektivna. Uložena je nadljudska snaga da pisanje bude objektivno i naučno utemeljeno. Međutim, već sam istakla činjenicu da svaki čitalac u knjizi prepoznaje sebe i vidi ono što već nosi u svojoj duši te sam tako i ja, obični čitalac, u ovoj knjizi u likovima baka i djedova, vidjela svoju baku i svog djeda. U pričama o ratu, Oluji, vidjela sam seobu svojih roditelja, ali i svoju seobu. Jer šta su seobe? Nisu seobe samo geografski određene, duševne seobe su nam svakodnevne. Možda ćete se tokom čitanja rastužiti i odlutati u neka druga vremena, ali sigurna sam da nećete ostati netaknuti i ravnodušni. Autorka kaže: Uvijek na ovome svijetu ima nešto što treba oprati i pomesti. Stojino nekazano apostrofiranjem pravih vrijednosti, evociranjem slavne i teške prošlosti i toplim, ispovijednim pričama, svakako čisti naš um od trivijalnih i prolaznih pojava.

Vrijednost ove zbirke ogleda su u činjenici da nam  je za njeno razumijevanje neophodan pluralizam metoda. Ne možemo posmatrati i proučavati samo unutrašnje komponente. Imajte na umu da je zbirka pomalo autobiografskog karaktera, da su pojedini junaci inspirisani stvarnim ličnostima koje su u našu autorku utkali niti ljubavi prema knjizi, pisanju i ljudima. Stoga, iz najdubljih dijelova srca preporučujem Stojino nekazano jer ovom društvu su neophodne tople riječi koje nam vraćaju nadu da ipak svijet nije tiran tiraninu.

Msr Nevena Jović