Onima koji su nezadovoljni što će, zbog pomjeranja časovnika unaprijed radi ljetnog računanja vremena, izgubiti jedan sat života, jedini bijeljinski sajdžija Nenad Lakić poručuje da se zbog toga ne opterećuju previše, "jer sve što nam bude uzeto ovog vikenda - biće vraćeno na jesen".

Nenad u časovničarskoj radnji pod nazivom "Pola osam" živi u savršenoj simbiozi sa vremenom, okružen satovima što čekaju dodir njegovih ruku - koje su nedavno vratile u život mehanizam star najmanje 100 godina.

"Prije nekoliko dana imao sam priliku da popravim sat za koji je vlasnik rekao da ga je njegov djed dobio na poklon 1912. godine, što znači da je taj sat morao da bude najmanje 100 godina star", priča Nenad i dodaje da nije bio veliki kvar - mehanizam je bio prljav, pa ga je očistio i zamijenio ulje.

Poredeći stare sa novim satovima, Lakić kaže da se danas teško može prepoznati kvalitetan časovnik, jer ni marka ni cijena više nisu mjerilo:

"Ima kopija koje su urađene dobro, tako da bi na prvi pogled svako rekao da je riječ o originalu. S druge strane, ima satova sa `naduvanim` cijenama u odnosu na mehanizme. Na primjer, `svoč` je sat na kojem se ništa popraviti ne može, jedino se može mijenjati baterija. A unutra je mehanizam koji se može na ulici kupiti za 10 KM".

Nenad vjeruje da ni oni koji navodno imaju najskuplje satove ne mogu biti sigurni koliko to vrijedi i šta zaista nose na ruci.

"Ljudi mi donose mnoge satove da odredim njihov kvalitet i cijenu. Što se tiče vrijednosti - to ne mogu da procjenjujem, jer se druge djelatnosti bave procjenama starih satova, a za one novije prodavnica diktira cijenu. Šta god ja kažem ljudi mi neće vjerovati", objašnjava on.

Jedini bijeljinski sajdžija vjeruje da u satovima ima neke magije - ali samo onoliko koliko ljudima sat znači.

"Kada neko kaže `ne mogu bez sata, kad mi nije na ruci - kao da sam bez ruke` - za mene je to čista magija", kaže Nenad koji i sam uvijek nosi sat na ruci.

Čak i kada spava. Nenad satove koje donose mušterije osluškuje kao što doktor mjeri otkucaje srca, vaga ih na dlanu i odmah im postavlja "dijagnozu".

Kaže da mu mušterije sve rjeđe donose satove na popravku i da mu često prođe "dan bez starog sata". Ljudi najčešće traže da im zamijeni bateriju u satu, a on takve poslove ne računa u popravke. U njegovoj radnji čuju se istovremeni otkucaji desetak satova. Svaki od njih sajdžiji je zbog nečega posebno prirastao za srce, ali od svih koje ima ipak mu je najdraži sat sa željezničke stanice iz 1930. godine, koji i danas "radi".

Ove godine Nenad će zaokružiti 40 godina od kada popravlja satove, pošto je sa zanatom počeo u junu 1973. godine kod čuvenog bijeljinskog zanatlije Zdravka Mondoma.

Bijeljina je nekada imala osam radnji za popravku satova, a u onoj u kojoj je Lakić radio dnevno je popravljano 15 do 20 satova. Danas u okolini Bijeljine postoji jedna radnja, dok u Banjaluci rade tri ili četiri majstora.

Sajdžija Lakić nije imao prilike da obuči nekoga svom zanatu, jer su mladi nezainteresovani za taj posao. Kaže da od ovog zanata pristojno može da živi jedna porodica - ako nije velika, ali čovjek koji se u ovaj posao upusti mora mu se potpuno posvetiti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.