Put iz Konstantinovog grada nije bio naporan, uglavnom sam ga provela razmišljajući o kući, o obavezama koje me čekaju po povratku, o mački koju možda niko neće nahraniti kao što je hranim ja i o zimnici koju valja spremiti da odgovara svim mojim razmaženim ukućanima. Volim tu njihovu razmaženost, jer njome mi potvrđujemo jedni druge, pokazujemo da nam je stalo i da se volimo... Oni traže moju pažnju, a ja je nesebično i sa zadovoljstvom majke i supruge dajem… Misli mi prekinu gužva i postepeno zastajkivanje autobusa kroz Savsku ulicu. Prije nego što je autobus ušao na dolazne perone, moje misli je okupirao prizor kraj željezničke stanice i u Karađorđevom parku… Ogroman broj ljudi, djece, žena, lica na kojima je progovaralo beznađe. Lica, lica, lica… poče da mi se ponavlja ta riječ i da se gura u mojim mislima u ritmu strašne beogradske gužve. Vidjevši jednog čovjeka, koji je stajao na pješačkom prelazu dok je naš autobus koristio pravo semafora, ispred mene u gužvi riječi “lica”, iskoči riječ ,,izbjeglica”. Bilo ih je sa svih strana… Iz Sirije, Avganistana, Pakistana... Napustili su svoje stanovanja... Progovorih, očajno: TEKST SE NASTAVLJA NAKON VIDEO OGLASA

- Bože, šta je ovo?

A čovjek, koji je sjedio pored mene, ravnodušno mi odgovori, gledajući me svojim modro plavim očima kakve je imao moj pokojni brat:

- Pa, ovo Vam je, gospođo, Beograd.                                                                  

– I ja sam bila izbjeglica. -  prošaptah poraženo...

I tako,  na njedrima Savske ulice, poče moja priča...

Jaje

...Probudilo nas je granatiranje ujutru četvrtog avgusta. U Kostajnici uzbuna. Uplašila sam se, ali ipak nisam očekivala dodatne promjene u našim životima. Biciklom sam iz Mečenčana otišla do prijateljice u Kukuzare da izvidim kakvo je stanje tamo i sve što sam joj mogla reći jeste da, ako se bude bježalo, da nas ne zaborave.  Vratila sam se nekako smirena. Nastavila sam sa uobičajenim poslovima domaćice i popadije. Nenad i ja smo stupili u svetu tajnu braka već zreli i samosvjesni. Zaista smo voljeli jedno drugo sa svim nedostacima i nekako smo uživali u tome što smo znali da nismo savršeni. U Dragaljevcu kod Bijeljine živjeli smo godinu dana nakon njegovog rukopoloženja, a onda smo dobili parohiju u Donjim Kukuzarima, tačnije u Mečenčanima. Bila je to velika promjena, preći u tridesetim iz Bijeljine u Kostajnicu, ali to je bio sastavni dio poziva. S nama i našom bebicom krenula je i majka Milka, Nenadova mati koja je „crno iza nokta“ dala da iškoluje svog jedinca u bogosloviji. Pomislila je da se sve isplatilo, da je našao dobru ženicu i lijepu parohiju, pa je krenula ćutke  u bolje dane. Rekoh joj tog četvrtog avgusta: „Majka, da li bi ti sada mogla nazad?“, a ona mi uznemireno samo reče kako je jedan rat već preživjela i da joj se ne preživljava drugi i da se nada da nećemo morati nikuda da idemo. Tada sam shvatila da čovjeku nije važno gdje je, već da su mu važni mir i sigurnost. Majka Milka je veći dio života provela u Dragaljevcu, ali sama pomisao na seljakanje i nemire, dolazila je kao kazna, a pomisao na rat, bila je ravna mislima o smrti. Legli  smo da spavamo rano. Nenad je bio zabrinut i nije mnogo govorio, a majka Milka je zaspala uplašena i prije toga je plakala. Uspavala sam Milicu i činilo mi se da dugo nisam mogla da zaspim. Te noći, sanjala sam jednu veliku cvjetnu poljanu, nalik na one ravne i nepregledne poljane po Semberiji, a iz trava su izlijetali leptiri. Skakutala sam po livadi kao neko djetence i pokušavala sam da hvatam leptiriće, ali nisam uspijevala. Letjeli su na sve strane, bilo ih je u mojoj kosi, na haljini, po licu i taman kad sam pošla da sklopim dlanove i da uhvatim jednog plavog leptira, iz sna me je probudio snažan udarac u prozor. Umjesto leptira, na prozoru je stajao čovjek iz civilne zaštite, koji nam je rekao da je naređeno da bježe žene i djeca...

Gusjenica

U zoru smo krenuli. Jedva sam se sabrala iako je cijeli naš komšiluk bio u sabranju na put kojem, u tom trenutku, nismo znali cilj. Valjda sam ostavila svoju mašinu za šivenje, svoj plavi lonac i majčin stolnjak da bih sačuvala živote. Valjda je to razlog.  Mirjana iz Bosanske Kostajnice je bila sa mnom, kao i Nataša, odveć u drugom stanju. Pokupili smo šta smo stigli, nismo imali vremena za biranje. Nije bilo mjesta za majku Milku, ali kad nismo uspjeli da je smirimo jer je kukala na sav glas, nekako smo je smjestili na prikolicu. Bilo nas je dvanaestoro u tom trenutku. Majka Milka je neprestano plakala i ponavljala kako je opet „došao rat”, a djeca su povraćala od straha. Na mostu ,,spasa” na Uni, već se bila nakupila gužva. Svi su željeli da pređu na bosansku stranu, a ja sam s te tačke mogla da vidim nepregledne kolone. Nekada kasnije kada su moja djeca igrala neke od igrica koje smo im kupovali i prije upotrebe mobilnih telefona, ti „prikupljeni bodovi“, odnosno gusjenice, koje su se sudarale jedna od drugu, idući od jedne do druge strane monitora, neprijatno su me podsjećale na prizor iz devedeset i pete, na mostu na Uni. Uvijek se trgnem na riječ kolona, pa, iako znam da ima drugo značenje, uvijek koristim riječ red. U mom rječniku, kolona je nepregledni red bez reda, gusjenica bez očiju i duše, neko prelazno nedefinisano stanje, nerazumno i neobjašnjivo Bogu.

Toga dana u Bosanskoj Kostajnici, skuvale smo prvi zajednički „komšijski” ručak – krompir u kazanu. Zgledale smo i zadirkivale jedna drugu kao nestašna djeca. Razmišljale smo o našim muževima, očevima i o braći. Hrabrile smo jedna drugu poput pravih sestara u Hristu i svaka je govorila kako ćemo već sutradan biti u našim kućama. Ponovo sam zaspala ispunjena nadom i na san mi je došao anđeo - moja baka Petra. Moja imenjakinja, isposnica, Božija ugodnica, nevino jagnje koje je hodilo ovom zemljom i čije nježne ruke osjećam u svojoj kosi kad zatvorim oči... Rekla  mi je nježno: ,,Dođi, Petro, dođi kod nas, dođiiii”... i buđenje je zaboljelo kao i one večeri. Nekoliko komšija nam se pridružilo te noći, a sa njima nije bio Nenad. Rekli su mi da ga niko nije vidio. Tada sam prvi put u životu shvatila da dva života zavise od mene i rekla sam majci Milki da ona, mala Milijana i ja moramo bježati odavde i da idemo za Bijeljinu. Uspjela sam da ubijedim jednu ženu da nas poveze do Banjaluke. Iza nas su ostali drugi, ostao je  most, prazan kazan, a na ognjištu je zagorijevala kora od ljuštenog krompira. Pitala sam se gdje je Nenad i molila sam Boga, izgleda, prvi put u životu tako iskreno i predano. To je bila najiskrenija molitva od svih, molitva uplakane majke i žene, sa nekoliko krpa u kesama, iskrenija od svih koje sam u miru i blagostanju prinijela kao pojac i popadija u parohijskoj crkvi. Molila sam Boga da dopusti da je moj muž živ i da nas tri stignemo kući žive i zdrave. Ništa više nisam željela od Boga. Ispred mene se otvarao put na kome su mi zelene grane pružale ruke... Okrenula sam se još jednom, da se pozdravim sa jednim dijelom svog života koji će, tada sam već znala, biti granatiran, potaban, zgažen i na koji će nasilno naići tenkovska gusjenica. Okrenula sam se, zaplakala i kazala: ,,Bože, oprosti im, jer ne znaju šta čine...”

Kukuljenje

...Tih avgustovskih dana sam shvatila da čovjek ne treba da postavlja velike ciljeve ispred sebe. Naš prvi cilj bio je stići pred Banjaluku. Uspjela sam da stopiram jedan autobus, jer žena koja nas je dovezla do grada, išla je dalje, svojoj rodbini. Zahvalila sam se i na tome i odmah nastavila da se snalazim. Banjaluka je ličila na jednu ružnu i unakaženu baštu, ograđenu jezivom žicom, iza koje su virile glavice malih izbjeglih nedoraslih školaraca. Sretala sam neke poznanike, prilazili su mi kao prikaze iz Hada, nekontrolisano i bez uvoda u razgovor. Vidjevši me, kao neko, možda svijetlo priviđenje u tom beznađu, nasumično su me dodirivali za ruku, ne željeći da me puste, jer su, možda, na taj način željeli da produže iluziju našeg prethodnog života. O, kako čovjek nije ništa drugo, do jedno malo i nezaštićeno dijete! Nalik na djetence koje  nestrpljivo odbrojava dane do odlaska na omiljeno mjesto na sladoled ili kolače, pa te pita ,,mama, a kad će nedjelja... mama, a kad će doći taj dan da idemo na kolače...” – moji prijatelji samo su ponavljali, držeći me za ruku ,,hoćemo li opet biti zajedno negdje, a da nam Nenad opet bude sveštenik?” Ja sam ih sestrinski gledala, mislila sam ‒ a oni, kao da idu u obećanu zemlju...

Morala sam da se trgnem iz tog ,,kukanja za prošlim” i da odživljavam svoju neprijatnu sadašnjost. Ostavila sam majku Milku i Milijanu na ćebetu pored autobusa i krenula sam ka kućama da tražim pomoć i telefonsku vezu. Svi zatvaraju vrata. Razumijem, ljudi se uplašili, jer svi nešto od njih traže. Jednostavno, nije nikome lako. Niko ne želi da mijenja svoju svakodnevicu i život na koji je navikao. Odjednom, vidim posmrtnicu na jednoj kući, nedavno je umrla jedna baka i sjetim se da je onda u tu kuću morao dolaziti sveštenik. Kažem sebi, ,,ko kuca, otvoriće mu se”... Zaista, jedno djetence otrča do komšije, nabavi broj sveštenika Mike, koji nas primi u kuću. Sad je već bilo lakše jer smo u Banjaluci imali krov nad glavom, sigurnost i telefonsku vezu. Odmah sam pozvala rodbinu u Dragaljevcu, pitala ih za Nenada i objasnila im da ako on pozove, da mu kažu gdje sam i gdje može da me pozove. To se kroz tri dana i dogodilo, poput vaskrsenja za nas tri mironosice. A, Nenad! Častan, pošten, lud! Neće da dođe! Kaže, ne mogu da ostavim ljude! Ja padam u očaj! Srećom, sveštenik Mika, stariji i po činu važniji, naredi mu da dođe u Banjaluku. On je, hvala Bogu, krenuo nekim zaobilaznim putem sa narodom u traktorima, preko Kozare, jer su čuli da se granatiraju kolone. Kad se konačno naša porodica sastala na Vrbasu, ja sam tada počela da plačem. Iz mene su tekle rijeke. Grlila sam muža, a on je samo govorio: ,,Dobro, Petro, dobro je...” Bilo mu je drago što je konačno sa nama, ali znam i da je patio što nije ostao sa ostalima, da ih bodri i da prinosi molitve Bogu za njih. On je bio raspolućen između muške časti, svešteničkog morala i porodičnih obaveza i ljubavi. Majka Milka ga je mudro podsjetila da je on sveštenik mirjanin, a ne monah i da je porodica na prvom mjestu. Nije više o tome govorio. Krenuli smo u parohiju dragaljevačku, ruke nam je pružio Hram Svetog arhangela Gavrila, zadužbina kralja Dragutina.

Petra u oluji

Imali smo gdje da dođemo. Za nas je prva stanica bila Bijeljina i naša skromna kućica u Dragaljevcu. Naši prijatelji su pristizali i javljali su nam se, jer, na putu za Srbiju, rijetko ko da je imao poznanike u drugim mjestima. Molila sam svoju rodbinu da primi neke od njih. Semberci su im kuvali hranu kraj puta i dijelili. Moj brat je primio jednu četvoročlanu porodicu i dao im je sobu. Oba brata su mi bila u ratu, a jednog sam izgubila. Kako to strašno zvuči! Toliko tuge i bola stane u jednu riječ, u rečenicu, u jedan tekst. To je sve život.  Imala sam jednu haljinu i dala sam je trudnoj prijateljici iz Mečenčana ‒ da se presvuče. Sada, šta sve ljudi nemaju i opet ne znaju šta im je... Ja sam tada znala šta mi je... Doživjeli smo ,,oluju”... Majka Milka je već preživjela jedan rat, ostala je rano udovica, sama othranila sina, školovala, ona je već bila očvrsnula... Nije ona prihvatala očaj niti je razumjela šta je depresija. Ubrzo kaže, ,,hajde da se kupe šljive”... Zgrabim Milijanu i odem do roditeljske kuće. Braća u ratu, majka mi je umrla prije šest mjeseci, otac prije četiri godine, baka prije tri... Snaja sama. Poslala djecu kod svoje majke, nema hrane dovoljno za sve. Stanem na prag i prođe kroz mene ono strašno ,,Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” Odem na majčin grob, pa plačem, a iza čujem glasove... otac mi kaže, Petro, nemoj biti slabić, a baka Petra ustani, sine... Naveče u mraku plačem jer su nam životi nagriženi, prežvakani, popljuvani i potabani, jer moj brat nema ni trideset, a nema ni oca ni majku i još uvijek trune u rovu i djeca mu gladna... Jedne večeri mi se u plaču pridruži i majka Milka... Poče da plače, ja joj priđoh s namjerom da sad ja nju utješim, kao da će mi tako biti lakše, pa kažem, ,,biće sve dobro, majka, biće...” Ona je plakala jer su joj u našoj parohijskoj kući u Mečenčanima ostali opanci... Odjednom se sjetila i plakala je za svojim opancima... Ona je već sve preživjela i doživjela, njoj su njeni opanci bili dio njenog identiteta. To joj je ostalo tamo i nikad ih nije prežalila. Drugačije ona nije umjela da žali... Milijana ju je tješila i davala joj svoje cipelice...

Ubrzo smo dobili novu parohiju. Nenad je želio što dalje... Da li je simbolično birao grad Konstantinov, grad onoga kome se ukazao krst ili zato što je želio nekuda ,,daleko”, ostaće tajna. Milica je za novu kućicu u Vrtištu govorila ,,na kraj sela žuta kuća”... ali, ona je bila sve, samo ne simpatična kućica iz pjesmice. Zaista, parohijska kuća je bila na kraju sela i imali smo veliko dvorište iza koga je dolazila velika i gusta šuma, a koja je bila vlasništvo parohije. Kada smo se oporavili, kasnije, šumu smo iskoristili da renoviramo crkvu... Majka Milka je voljela da sjedi na verandi i da gleda negdje u daljinu, preko te šume. Mislim da ju je ta šuma podsjećala na naše dragaljevačke guste šume... ili na one iste takve u Mečenčanima, i to ne znam... Mnogo toga ja ne znam iako imam pedeset sedam godina. Odgovore još uvijek tražim, a učim i iz nekih sjećanja... Meni su se u Vrtištu s početka vrtjeli samo isti prizori, prizori iz kolone, a nagurani u koloni... Spavala sam satima, danima, a nježno, iz tog sna me je budila ona, moja Milijana, govoreći, tiho: ,,Mama, mnogo volim što si mi ponela ove kockice da se igram, hvala ti...” Ona me je vraćala u život. Neko je sa sobom ponio ćebe, neko je poveo kozu, a ja sam njoj kockice, da ima da se igra... Slagala je te kockice, jednu po jednu, lagano, crvenu na crvenu, plavu na plavu, poput prave djevojčice, pedantno...

... Pričam ti sve ovo, moja mala gordice (volim tako da te zovem iako si dobra djevojka) jer znam da će ova moja priča pod tvojim perom postati Priča o jednoj Petri. Ja drugačije ne umijem, a ti ,,uobliči”, onako kako to pisci čine. Ništa ja drugo nemam, osim istine. I, sada, ovdje na grobu moje bake Petre vidim svu tu istinu života. Nema ničega novog pod Suncem i najvažnije je ostati dobar. Vidiš joj sliku, na licu joj piše da je to bio anđeo na Zemlji. Hajde da baki zapalimo svijeću i zalijemo ove zimske ruže...

Plavi leptir

Ustala sam te 1995, a onda sam ćutke sišla u podrum 1999. godine kada je otpočela misija ,,Milosrdnog anđela”. Moj istiniti anđeo me je čuvao s neba, moja baka Petra i govorila mi je u snu: ,,Proći će i ove bombe, kao i one bombe, sve bude i prođe, ostane ljepota”... Pamtim te silaske u podrum, ja sam to sada činila lagano i svečano, poput nekog svjesnog silaska u Had, a isto tako sam svečano i smireno izlazila iz njega, u svjetlost dana, na pokošenu livadu ispred crkve gdje su moja djeca imala ljuljašku sa koje su radosno širili ruke u susret životu, pokušavajući da sklope dlanove i da uhvate bar jednog leptira. Milijani sam rekla, traži plavog...

Piše: Stojanka Đokić, priča ,,Leptir u Oluji" (prema istinitim kazivanjima tetke Petre), iz zbirke priča ,,Stojino nekazano", ,,Asoglas izdavaštvo" 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.