Kokice teta Vinke – ukus kojem se Bijeljinci rado vraćaju
U svakom gradu, pa tako i u Bijeljini, postoje mjesta i ljudi koje ne možete tek tako mimoići ili zaboraviti. U centru Bijeljine, kod semafora koji vas vodi ka središtu gradskog krvotoka – Zelenoj pijaci, smješten je kiosk sa kokicama i nezaobilazna teta Vinka.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Teta Vinku svi poznaju, kako po njenom širokom osmijehu, tako i po mirisu tek pripremljenih kokica. Nema djeteta u ovom gradu koje se nije zaustavilo ispred kioska sa kokicama i čekalo strpljivo u redu, sa sitnišem u džepu, svoje pakovanje kokica. Kaže da je i ova priča o kokicama počela odavno, kada ni ona sama nije bila sigurna da će sve to uspjeti.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
“Nisam u početku puno znala o tome kako se pripremaju kokice, pogotovo u većim količinama. Vjerovala sam u sebe, iako je sve na početku bilo neizvjesno. Znala sam da ljudi to vole, da su kokice i za djecu i za odrasle jedan vid zabave, konzumiranja nečega što je ukusno i zdravo. U početku je bilo sumnji i grešaka, jer, svaki početak je težak. Ipak, u tom kotliću sa uljem i kukuruzom ključala je odlučnost, istrajnost i privrženost poslu. Sve to ni protekle godine, a ni konkurencija nisu mogli dovesti u sumnju”.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Djeca su moje stalne mušterije
Ukoliko ste bilo kada čekali na red za kokice kod teta Vinke, mogli ste se brzo uvjeriti da djeca kod nje uvijek imaju prednost i da su djeca njena glavna publika. Uvijek je tu bio osmijeh, poneka šala oko izbora dodatka koji ide na pakovanje kokica, i, naravno, uvijek topla riječ, pogled pun pažnje i razumijevanja, međusobnog poštovanja. Kod teta Vinke, kako ona kaže, nijedan čovjek nije samo mušterija, jer si kod nje uvijek “neko” i “nešto”, koga ona poštuje i uvažava.
Ukus kokica koji se ne zaboravlja
Teta Vinka kaže da kompletna priča o kokicama, poslastici koja se kupuje, bukvalno, na ulici, kod nje ima taj poseban ukus koji se ne zaboravlja, ali i taj osjećaj povjerenja, da je sve čisto i uredno u kiosku i u prostoru oko njega.
“Nije to “zato što se mora”, već zbog toga što poštujem svakoga ko stane u red ispred kioska. Nikoga ne opterećujem svojom pričom i problemima. Ne pitam nikoga više nego što je to neophodno. Privatnopst se čuva, ali se osmijeh mora podijeliti sa svima. Jer, to je sastavni dio našeg života i našeg bitisanja”.
Ljude treba prepoznavati po dobroti i po ukusima
Teta Vinka kaže da joj za ovaj posao ne treba neka posebna reklama. Nema tu velikih natpisa i svijetlećih reklama.
“Osnovno pravilo koje poštujem i koje za mene godinama važi svodi se na ono osnovno: "Probaj, pa ćeš znati zašto su ove kokice najukusnije i najbolje". Ukus je ono što nas vodi kroz život i što pamtimo, bez obzira koje jelo smo konzumirali i u kojem dijelu svijeta. Ljude treba prepoznavati po dobroti i po ukusima. Mnogi se često pitaju: “U čemu je caka. Ista zrna, isti šećer, so, ista aparatura”. Ipak, nije stvar u aparatu, već u onome ko njime rukuje i ko ga pokreće. Ima tu neka moja mjera, moja ruka, moj pogled i osjećaj za ukusno i lijepo. To se ne uči, ne prepisuje u apotekama na recept, ne prodaje u marketima”.
Vinka kaže, bez pretjerivanja, da u vremenu bez ukusa ona pravi ukus koji traje. Ona nije samo žena s kokicama, već je za većinu nas onaj nezaboravni miris djetinjstva, tišine, dobrote, ljubavi i međusobnog poštovanja koje traje duže nego bilo kakva reklama.
Zato, kada sljedeći put budete prolazili pored Vinkinog kioska, sjetite se da ste dio jedne male, ali prave životne priče o tome koliko nam i te male, jednostavne stvari, donose životne radosti i sreće.
Onaj mirisni trag sa kokicama, u papirnom pakovanju, koji naveče ponesemo svojoj kući, dio je naše duše i našeg bitisanja.
