Prvo, važno je razumjeti da znatiželja nije sama po sebi loša. Ona je instinktivan mehanizam koji nas povezuje sa zajednicom, omogućava učenje i prilagođavanje. Kroz posmatranje drugih, upijamo norme, obrasce ponašanja i strategije preživljavanja. U psihologiji se ovo objašnjava kroz koncept socijalnog učenja – učimo posmatrajući tuđe iskustvo. TEKST SE NASTAVLJA NAKON VIDEO OGLASA

Međutim, postoji i dublja, emotivna dimenzija. Kada nas zanima nečiji život, često tražimo potvrdu za vlastite misli i osjećanja. Tuđa kuća, tuđa glava, tuđi izbori – reflektuju naše strahove, nade i želje. Kroz tu “prozor u tuđi svijet” testiramo vlastite granice i vrijednosti. Ponekad je to i način da se osjećamo bolje, kad vidimo da nismo sami u svojim dilemama ili slabostima.

U eri društvenih mreža i konstantne izloženosti tuđim životima, ova znatiželja dobila je nove razmjere. Sve je dostupno na dohvat ruke: šta ljudi jedu, kako odgajaju djecu, kakve odluke donose. Psihološki, ovo može izazvati i pozitivne i negativne reakcije – inspiraciju, ali i zavist ili osjećaj manjka u vlastitom životu.

Ključno pitanje je kako balansirati. Svijest o granicama – tuđim i vlastitim – pomaže nam da znatiželju koristimo konstruktivno. Umjesto da tuđe živote koristimo kao mjerilo vlastite vrijednosti, možemo ih posmatrati kao priliku za učenje i empatiju, bez potrebe za procjenjivanjem ili prosuđivanjem.

Na kraju, interesovanje za tuđe živote govori o našoj ljudskosti: želimo povezati, razumjeti i pripadati. Ali, koliko god nas fascinirala tuđa priča, prava promjena i rast uvijek počinju iznutra.

Prije nego zavirimo u tuđe dvorište – trebali bismo očistiti svoje. Tek tada naš unutrašnji svijet, kuća, glava i srce postaju prostor u kojem možemo istinski rasti i živjeti svoj život, a ne tuđi odraz.

Piše: Maja Savanović Zorić, psiholog i porodični psihoterapeut

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.