Koliko puta, suočeni s tuđim bolom, reagujemo iz nelagode, straha ili umora: „Saberi se“, „Nije to ništa“, „Svi imamo svoje probleme.“ Te rečenice možda zvuče bezazleno, ali često ostavljaju onog drugog još usamljenijim.

Ponekad se to dešava i u najobičnijim razgovorima, na pauzi, uz kafu, među prijateljima. Jedan od njih počne da priča: „Baš mi je bilo teško ovih dana, ne spavam, osjećam pritisak na poslu…“, a drugi ga odmah prekine: „Znam tačno kako ti je, meni je prošle sedmice bilo još gore…“ I u tom trenutku razgovor prestaje biti prostor slušanja i postaje takmičenje čiji je umor veći. Empatija nestaje onog časa kad zaboravimo da razgovor nije pozornica, već most između dvoje ljudi.

Carl Rogers, osnivač humanističke psihoterapije, govorio je da prava promjena nastaje u atmosferi prihvatanja, autentičnosti i empatije. Da bismo nekoga istinski čuli, potrebno je da privremeno utišamo svoj unutrašnji glas koji procjenjuje, analizira ili daje savjete. To je ono što zovemo aktivno slušanje – prisutnost koja ne traži rješenje, već povezuje.

U porodičnoj terapiji često vidimo da problemi ne počinju velikim događajima, već nizom trenutaka u kojima se članovi porodice nisu čuli. Dijete koje šalje signale kroz ponašanje, a roditelj ih tumači kao neposlušnost. Partner koji govori o umoru, a drugi to doživljava kao kritiku. Ispod svake rečenice postoji potreba – da budemo viđeni, prepoznati, prihvaćeni.

Empatijsko slušanje nije samo terapijski alat, već i temelj emocionalnog zdravlja zajednice. Kad se ljudi osjećaju saslušano, smanjuje se napetost, agresija i defanzivnost, a raste osjećaj povezanosti i sigurnosti. Zato „saslušaj prije nego sudiš“ nije samo poruka ovog dana – to je poziv da mijenjamo način na koji komuniciramo.

Psihička bol se često ne vidi, ali ostavlja trag. Kada je ne prepoznamo, ona se pretvara u simptome: tjeskobu, povlačenje, razdražljivost, nesanicu. A kad je saslušamo s razumijevanjem, otvaramo prostor iscjeljenja. Na ovaj dan, hajde da ne nudimo savjete, već prisustvo. Da ne branimo, već razumijemo. Da se sjetimo da svaka priča ima svoj kontekst, a iza svake emocije postoji razlog.

Jer, kako je Rogers govorio: „Kada me neko istinski sasluša, osjećam da mogu da rastem.“ I možda je baš to ono što danas svi najviše trebamo, da budemo saslušani, bez osude.

Svaki put kad izaberemo da slušamo umjesto da sudimo, gradimo sigurniji svijet, za sebe, za porodicu, za djecu. „Saslušaj prije nego sudiš.“ Možda nećemo promijeniti svijet, ali ćemo promijeniti nečiji dan. A ponekad i život. TEKST SE NASTAVLJA NAKON VIDEO OGLASA

Piše: Maja Savanović Zorić, psiholog i porodični psihoterapeut

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.