"Znate, Majo", rekla je, "nisam znala da bolest ne boli samo tijelo, već i dušu. TEKST SE NASTAVLJA NAKON VIDEO OGLASA

Jer kad sam se razboljela, nisam izgubila samo zdravlje. Izgubila sam i ljude."

Prijatelji s kojima je do juče pila kafe odjednom su "zauzeti".

Poruke na koje je nekada odgovarala u sekundi sada su ostajale bez odgovora.

Čak je i sestra, s kojom je bila nerazdvojna, prestala dolaziti - "teško joj je gledati me ovakvu".

I tako, dok je čekala nalaze, terapije i bolje dane, shvatila je da se zapravo liječi od nečeg dubljeg od dijagnoze.

Od napuštanja.

Ta tišina, u kojoj čekaš da se neko javi - i niko se ne javi - zna biti gora od same bolesti.

Jer tada se ne boriš samo s bolom, već i s osjećajem da više nikome nisi važan.

Ali baš tada, u tom mraku, često se pojavi jedno svjetlo.

Neko koga nisi očekivala.

Neko ko te ne pita mnogo, nego donese juhu, ostane tiho, sjedne pored tebe.

I naučiš da ljubav nije u riječima, nego u prisutnosti.

A osobe koje žive s dijagnozama, bilo fizičkim ili psihičkim, često to znaju najbolje.

One se, osim s vlastitim bolom, bore i sa stigmom.

S pogledima koji izbjegavaju, s prijateljima koji ne znaju šta da kažu, pa se zato - ne javljaju.

Bore se s osjećajem krivice jer "zamaraju" druge svojom bolešću, pa se povlače.

Ponekad se više plaše tuđeg sažaljenja nego same dijagnoze.

A zapravo, najviše im treba jedno - da ih neko vidi kao cjelovite ljude, ne kao bolest.

Da neko kaže: "Tu sam", i ostane.

Zato uvijek kažem klijentima: bolest, kriza, tuga - nisu kraj svijeta, nego filter.

Oni razdvoje poznanike od prijatelja, bliskost od navike, ljubav od komfora.

Iako ta spoznaja boli, u njoj ima nečeg ljekovitog.

Jer kad jednom vidiš ko ostaje uz tebe kad si na dnu, više ne gubiš vrijeme na one koji te napuštaju čim zatreperiš.

Na kraju, ta žena mi je rekla nešto što mi je ostalo urezano:

"Sad mi je tijelo i dalje slabo, ali duša mirnija. Sad znam - nisam izgubila ljude, samo sam otkrila istinu."

I to jeste suština.

Nisu svi koji odu vrijedni bola.

A oni koji ostanu, makar i u tišini - vrijede više nego hiljadu praznih riječi.

Piše: Maja Savanović Zorić, psiholog i porodični psihoterapeut

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.