Profesor Tupeša je pojasnio da je post poziv na samoprevazilaženje, što podrazumijeva odricanje od zlih pomisli i svega što čovjeka udaljava od Boga, a uzdržavanje od hrane praćeno molitvom potpomaže i doprinosi tome. TEKST SE NASTAVLJA NAKON VIDEO OGLASA

Ovaj profesor liturgike, po svešteničkom činu protojerej-stavrofor, kaže da se i najposnija hrana može učiniti mrsnom, kao i mrsna posnom, te da je potpuno nevažna stvar i ničemu ne doprinosi gledati da li postoje tragovi mlijeka u nekoj namirnici.

"Ne smijemo da ocjeđujemo komarca, a kamilu proždiremo, kako kaže Jevanđelje. Da gledamo da li ima tragova mlijeka u nečemu ili da li je ova hrana sto posto posna, da li je posni sir posni ili mrsni, a da tamo s pola komšiluka ne razgovaramo, ne nazivamo Boga ljudima koji pored nas prolaze", ispričao je Tupeša.

Napomenuo je da se ne može postiti, a da se ne nađe za shodno doći u hram, a ako se i dođe da se osudi pola crkve što je ovaj stao ovdje.

"Od takvog posta nema koristi, to je post osude, a ne spasenja", upozorio je teolog i dodao da se svjedoči kako se mnoge stvari formalizuju, pa i post, kada se svodi samo na razmišljanje o hrani.

Prema njegovim riječima, konzumiranje posne hrane strogo treba razlikovati od posta, jer to nije post.

"Post ima suprotan efekat, da kaže čovjeku da je biće koje je stvoreno na takav način da jede da bi živjelo, a ne da živi da bi jelo. Ukoliko samo razmišljamo o hrani, mi zapravo živimo da bismo jeli, pa makar to bila i posna hrana, umjesto da bude obrnuto - da jedemo onoliko koliko nam je potrebno da bismo živjeli", rekao je Tupeša.

Dodao je da je čovjek u u postu pozvan ne da razmišlja o hrani, nego da se oslobađa od viška hrane koju van posnog perioda unosi, da bude biće podviga, koje je slobodno čak i od samoga sebe.

Profesor Bogoslovskog fakulteta ističe da odricanjem od hrane, čovjek treba da dođe do tog nivoa da svom biću može da kaže "ne" onda kada mu se nešto jede ili pije, da pokaže da je gospodar nad sobom, a ne da hrana ili priroda ovoga svijeta gospodari njim.

Post, kao i svaka vrlina i crkvena zapovijest ne može da se stekne odjedanput, već je potrebna navika, da bude stil života, a kada to postane, onda se neće mnogo razmišljati šta će biti na stolu.

Profesor Tupeša je ukazao da metod i strogoća posta nisu opšteuniverzalni, jer se ljudi razlikuju, imaju stari, bolesni, djeca koji žele da poste, a ako im se naloži da poste na vodi, unaprijed je taj post osuđen na propast.

Tupeša je dodao da Crkva bogočovječanskim razumom sagledava svakog čovjeka kao zasebnu ličnost i određuje mjeru njegovog posta.

"Čak i kada se dešava da neko počne post, pa ga prekine iz nekog razloga, pa nastavi, sve je to dobra duhovna vježba i čovjek treba da istrajava, da se vježba u postu, pa makar i ne mogao da izdrži od početka do kraja, a Gospod će kada postoji želja i volja dodati da taj post jednom dobije svoj početak i kraj", rekao je Tupeša.

Najlakše bi bilo reći da je to grijeh, da to nije pravi post, a Tupeša je naglasio da je i pitanje šta je pravi post i kod sveštenika koji poste, da li su sve dimenzije posta uključene.

S druge strane, dodao je, Hristova priča iz Jevanđelja, koju je narod lijepo pretočio u izreku "Grijeh na usta ne ulazi, već iz usta izlazi", koja se ne odnosi na posnu i mrsnu hranu, često se zloupotrebljava kao izgovor da se ne posti.

"Da je tačan taj izgovor naroda koji ne želi da posti ili iz nekih razloga ne praktikuje disciplinu posta, Gospod se za svoju spasonosnu propovijed ne bi pripremao postom 40 dana u pustinji. Sveti prorok Mojsije ne bi postio 40 dana prije dobijanja zakonodavstva, tako isto Sveti prorok Ilija i mnogi drugi", kaže Tupeša.

Pad Adamov se desio kušanjem kroz hranu i post je, istakao je Tupeša, upravo vraćanje u prvobitno dostojanstvo čovjeka, jer čovjek gospodari nad svim, pa i samim sobom, a to znači i hranom i materijalnim svijetom.

Tupeša je naglasio da je cilj uzdržavanja od jake hrane da suzbije strasti u čovjeku, jer jaka hrana i piće pobuđuju strasti u čovjeku.

"Kada se čovjek najede mesa i napije vina, u njemu počinju da bujaju strasti i kojekakve pomisli koje teže da se pretoče u djelo. Sit stomak porađa strasti, i čovjek počinje da mašta ne po Duhu Božijem, nego po duhu ovoga svijeta, po zlim bijesima", pojasnio je profesor.

Zato je, dodao je, Gospod ustanovio uzdržanje od hrane kao početnu fazu gospodarenja nad svojim stomakom, što znači početnu borbu protiv strasti koje su najčešće proizvod hrane.

On je istakao da se treba truditi da se drži post, pa makar i najblaži, prema svojim moćima, i da se uz post dolazi na svaku liturgiju, što je njegov osnovni smisao.

"Post imaju i druge religije, post nije samo fenomen hrišćana, ali je kod nas punoća posta upravo u tome što nas dovodi do sjedinjenja sa Hristom u pričešću", istakao je Tupeša.

Precizirao je i da post u savremenom društvu može da podrazumijeva i uzdržavanje od mobilnih telefona i društvenih mreža, a to bi posebno trebalo da se odnosi na djecu.

"Ukoliko žele da poste, bilo bi poželjnije i korisnije da djeca ostave telefon i smanje upotrebu društvenih mreža i igrica, što im je vjerovatno teže nego da se uzdržavaju od mrsne hrane", zaključio je profesor Tupeša.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.