Put od nezaposlenosti do tri diplome

Na polici svoga doma s ponosom drži tri diplome. Prvu je stekla davne 2013. godine, kada je završila učiteljske studije, a za Nezavisne je otkrila i kako se javila želja da se upiše na nove fakultete.

"Vrijeme je prolazilo, a ja nisam imala priliku da stupim u radni odnos. Godine su prolazile, ali ja nisam odustajala. Radila sam u marketu, jer sam smatrala da ne treba da sjedim kod kuće u najboljim godinama i punoj radnoj snazi. Tu se javila ideja da se pokušam upisati i na drugi studijski program, te sam se 2017. odlučila upisati na studije za vaspitača predškolske djece, jer zaista bih to radila iz ljubavi", počinje Mirjana svoju priču za "Nezavisne novine".

U tom trenutku je imala dvoje djece, a kako kaže, bez podrške supruga nikada ne bi uspjela.

"Kao vaspitač se nikada nisam zaposlila, jer koliko god sam molbi napisala, na koliko god se konkursa prijavila, nije prolazilo. Napomenula bih da su moji prosjeci bili iznad devet, međutim dugih sedam godina je trebalo da se zaposlim kao učitelj u produženom boravku. Nedugo nakon toga počinje moj rad u nastavnom procesu, te sam uočila nevjerovatan porast broja djece sa poteškoćama i tu se javila želja i za trećom diplomom, koja se, evo, neki dan i obistinila, te sam stekla zvanje profesor specijalne edukacije i socijalne rehabilitacije", navodi ona.

Na svom dugom putu obrazovanja, pored supruga i djece, najveća podrška su joj bili roditelji, prijatelji, radne kolege i direktor.

Kako uskladiti porodicu, posao i studije

"Bilo je trenutaka kad sam u istom momentu trebala da budem i na poslu i, recimo, da polažem kolokvij, zato im dugujem veliku zahvalnost za razumijevanje", kaže ona.

Iako je imala veliku i snažnu podršku, Mirjana ne krije da je bilo teško uskladiti studije sa porodičnim životom i obavezama.

"Majka sam troje djece i hiljadu puta sam rekla, da suprug i ja nismo tako dobar tim, do ovog uspjeha nikada ne bi došlo. Djeca ni u jednom momentu ne smiju da ispaštaju zbog naših obaveza i tako bih ustajala ujutru rano vodila ih u školu, vrtić, trčala kući obavljala sve poslove koje i svaka žena ima, trčala na posao, a poslije posla trčala na predavanja. Kad bih se oko 19 ili 20 časova vraćala iz Banjaluke, išla bih kući da se pomazimo sat vremena, kako mi to sa djecom zovemo, zatim bih njih stavila da spavaju, a ja bih nastavila pisati seminarske radove, prezentacije i učiti do kasno u noć", priča nam ona.

Dok bi Mirjana bila na predavanjima, njen suprug Orel, koji je paroh Ukrajinske grkokatoličke crkve u Prnjavoru i episkopski vikar Bosne i Hercegovine, preuzimao bi djecu iz škole ili vrtića, dovodio kući, vozio na trening…

Iako sve to nije bilo lako, ali Mirjana kaže da bi sve ponovila.

"Žao mi je što je toliko vremena moralo da prođe dok taj ugovor na neodređeno nije bio u mojim rukama, ali opet, to je moj put, jaram koji sam trebala ponijeti i izdržala sam. Svakako bih ponovila", kaže ona za "Nezavisne novine".

Ljubav prema tradiciji i radu sa djecom

Sem posla u školi, obaveza oko porodice i crkve, Mirjana radi i kao koreograf u Ukrajinskom kulturno-prosvjetnom društvu "Taras Ševčenko" u Prnjavoru, gdje na mlađe generacije prenosi običaje, tradiciju i kulturu ukrajinskog naroda.

"Tu imamo heterogenu grupu od tridesetoro djece i sa njima kroz cijelu godinu ispratimo i vjerski kalendar te imamo različite radionice pri velikim praznicima Božića, Uskrsa/Vaskrsa, a i Nikoljdanske priredbe, te se na svim tim dešavanjima trudimo sačuvati ukrajinski jezik, tradiciju, ples i pjesmu", ističe ona i dodaje da je društvo imalo kraću pauzu u radu u vrijeme virusa korona.

I dok danas uči nove generacije folkloru, Mirjana se prisjeća svojih početaka u ovom društvu, gdje su igrali i njeni roditelji.

"Moja priča počinje tako što sam cijeli život rasla uz pjesmu u porodičnom domu, moji roditelji su igrali u istom ovom društvu u kome i ja danas radim kao koreograf. Oni su mi posijali to zrno ljubavi, koje sam, Bogu hvala, uspjela da iznjegujem, a iz te ljubavi prema folkloru dešavaju se i nova prijateljstva i poznanstva. Tu sam upoznala svog divnog supruga, ostalo je istorija", otkriva ona za "Nezavisne novine".

U cilju očuvanja ukrajinske kulture, prošle godine su organizovali i ljetnu školu pri ukrajinskom duhovnom centru.

"Četrdesetak djece je sedam dana imalo cjelodnevni boravak sa nama, te smo izučavali sve što je vezano za Ukrajinu i njenu kulturu, a činjenica da je tu bilo i djece drugih nacionalnosti govori o bogatstvu naše sredine. Smatram da sam ja zaista bogata žena, jer sam imala priliku da rodim svoju djecu u sredini kao što je naš grad Prnjavor. Tu se osjeti uvažavanje, poštovanje jednih prema drugima i prava je ljepota živjeti punim plućima", kaže Mirjana.

Poruka svima koji žele uspjeti

Na kraju našeg razgovora pitali smo je koja bi bila njena poruka svima koji sumnjaju da li mogu stići do svojih ciljeva.

"Moja poruka bi bila da se uz ljubav i pravu podršku mogu pomjeriti sve moguće granice na ovom svijetu. Jedan vaš osmijeh ili lijepa riječ u današnjem svijetu mogu biti nešto što će nekom popraviti dan, a možda i sedmicu. Dakle, upornost, rad na sebi i dovoljno se zaposliti tako da nemaš kad da se baviš ničim što se tiče tuđeg života, to je recept za srećan život", zaključuje Mirjana za "Nezavisne novine".

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.