Niko od posjetilaca tada nije mogao da nasluti da će upravo taj skromni sendvič, a ne automobili ili struja, postati jedan od najprepoznatljivijih simbola cijelog vijeka koji je uslijedio.

Burger nema jednog izumitelja, iako je bar desetak ljudi kroz istoriju tvrdilo suprotno. Ono što burger ima jeste dugačak, isprepleten rodoslov koji počinje u Njemačkoj, prelazi Atlantik sa talasom useljenika i tek u Americi postaje sendvič kakav danas poznajemo.

Od hamburškog odreska do sendviča

Ime duguje njemačkom gradu Hamburgu, ali ne na način na koji većina ljudi pretpostavlja – u samom gradu nikada se nije jeo „hamburger“ u današnjem smislu.

Ono što je Hamburg zaista imao bilo je kvalitetno goveđe meso i tradiciju da se ono sitno melje, začini i oblikuje u pljeskavicu, poznatu kao „hamburški odrezak“.

Njemački iseljenici koji su krajem 19. vijeka prelazili Atlantik brodovima hamburške linije nosili su taj recept sa sobom, a američki restorani u lučkim gradovima, poput Njujorka, ubrzo su ga stavili na jelovnik – servirajući ga viljuškom i nožem, bez ijednog komada hljeba u blizini.

Ko je prvi taj odrezak stavio između dvije kriške hljeba i pretvorio ga u sendvič koji se jede rukom, ostaje jedno od najspornijih pitanja u istoriji hrane.

Čarli Nagrin iz Viskonsina tvrdio je da je to učinio 1885. godine na sajmu okruga Otagejmi, kada mu je, prema legendi, ponestalo tanjira za mesne okruglice, pa ih je spljoštio i stavio između hljeba kako bi posjetioci mogli da ih jedu u hodu.

Iste te 1885. godine, braća Čarls i Frenk Menkes tvrdila su da su isto uradila na sajmu u mjestu Hamburg, u državi Njujork – i, prema jednoj verziji priče, upravo su po imenu tog mjesta sendvič nazvali „hamburger“.

Luis Lasen iz Nju Hejvena dodaje treću, potpuno nezavisnu verziju iz 1900. godine.

Istoričari hrane danas se slažu samo oko jedne stvari: prava, autentična priča o prvom burgeru vjerovatno je zauvijek izgubljena i nijedan od ova tri čovjeka ne može se sa sigurnošću proglasiti njegovim jedinim tvorcem.

Restoran koji je burger pretvorio u industriju

Dok se pitanje pronalaska burgera nikada nije razriješilo, pitanje ko ga je pretvorio u masovni fenomen ima mnogo jasniji odgovor – i to nije lanac na koji većina ljudi prvo pomisli.

Godine 1921, u Vičiti, u državi Kanzas, kuvar Volter Anderson i njegov poslovni partner Bili Ingram otvorili su prvi restoran lanca „Vajt Kasl“.

Prema istoričarima gastronomije, bio je to prvi pravi lanac brze hrane na svijetu – devetnaest godina prije nego što su braća Mekdonald uopšte otvorila svoj prvi štand u Kaliforniji.

Anderson je standardizovao veličinu i oblik pljeskavice, uveo montažnu proizvodnju u kuhinji i, prema pojedinim izvorima, zaslužan je i za oblik burger-zemićke kakvu danas poznajemo.

Do 1930. godine „Vajt Kasl“ imao je više od 100 restorana širom Amerike – u vrijeme kada je prosječan Amerikanac burger i dalje doživljavao sa podozrenjem, kao potencijalno nebezbjednu hranu sumnjivog porijekla.

Upravo je „Vajt Kasl“ uspio da preokrene taj strah, uvjeravajući javnost u čistoću svojih kuhinja otvorenim, staklenim prostorom u kojem su gosti mogli da gledaju kako se burgeri prave.

Mekdonalds, koji je globalnu slavu burgera učvrstio tek nakon 1955. godine pod vođstvom Reja Kroka, u suštini je preuzeo i uvećao formulu koju je „Vajt Kasl“ izgradio tri decenije ranije.

Sir koji je stigao slučajno

I sam čizburger ima svoju malu legendu.

Godine 1926. ili 1928. – izvori se razlikuju – šesnaestogodišnji Lajonel Šternberger, koji je radio u očevom restoranu u Pasadeni, u Kaliforniji, navodno je eksperimentisao dodajući krišku sira na pljeskavicu dok se ona pržila na tiganju.

Deceniju kasnije, restoran „Kejlins“ u Kentakiju sendvič je zvanično nazvao „čizburger“, a naziv je 1935. godine zaštitio Luis Balast, vlasnik restorana „Hampti Dampti“ u Koloradu.

To znači da je riječ „čizburger“ formalno starija od većine ljudi koji je danas svakodnevno izgovaraju.

Burgeri koji su ušli u knjigu rekorda

Kako je burger prerastao u globalni fenomen, tako su i njegove krajnosti postale sve ekstremnije.

Najskuplji burger ikada prodat po pojedinačnoj porciji koštao je 5.000 evra. Pripremio ga je holandski restoran „Dalton“ 2021. godine, tokom pandemije, dok je vlasnik restorana bio u smjeni i odlučio da pokuša da obori rekord, samo da bi provjerio da li može.

Najveći ikada pripremljeni burger, napravljen 2017. godine u Njemačkoj od strane šestorice njemačkih kuvara – simbolično, u zemlji čije ime burger nosi – težio je više od 1.164 kilograma, otprilike koliko i odrasli morž.

Na drugom kraju spektra, brzina jedenja postala je sopstvena disciplina: rekord u jedenju burgera u jednom minutu iznosi pet komada.

U međuvremenu, jedan čovjek iz Viskonsina već pola vijeka bilježi svaki Big Mek koji je pojeo. Broj se trenutno mjeri desetinama hiljada, otkako je prvi pojeo daleke 1974. godine.

Sendvič koji je nadživio sve svoje legende

Možda je najupečatljivija stvar u vezi sa burgerom to što njegova nejasna i sporna istorija uopšte nije usporila njegov uspon.

Bez patenta, bez jednog imena na koje bi se sva zasluga mogla pripisati i bez ijednog zvaničnog „izumitelja“ kojem bi se podigao spomenik, burger je od skromnog štanda na sajmu prerastao u sendvič koji se danas jede na svakom kontinentu, u bezbroj varijacija – od klasične američke verzije sa kiselim krastavčićima do lokalnih interpretacija koje umjesto govedine koriste jagnjetinu, povrće ili drugu vrstu mesa.

Njegova priča je, u tom smislu, možda i najameričkija priča koju hrana može ispričati: nejasno porijeklo, nekoliko konkurentskih legendi i konačan uspjeh koji nije stigao zahvaljujući jednom genijalnom potezu, već hiljadama malih usavršavanja koja su, generacija za generacijom, dovela mljeveno meso između dvije kriške hljeba do mjesta na kojem se danas nalazi – praktično u svakom gradu na planeti, piše Hedonist magazin.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.