Zašto golicanje prestaje da „radi“ kada ga sami napravimo?

Pokušaj da se sami golicate po rebrima, pazuhu ili tabanima obično završi bez očekivanog efekta. Prste na koži osjećamo sasvim jasno, ali izostaju nagli trzaj, nelagoda i smijeh koje može izazvati gotovo isti dodir druge osobe. Razlika nije u prstima, nego u načinu na koji nervni sistem obrađuje dodir koji je sam izazvao.

Mozak unaprijed računa posljedicu pokreta

Pri svakom voljnom pokretu mozak ne šalje samo naredbu mišićima. Dio informacije o toj naredbi koristi se kao svojevrsna interna najava: ako pomjerimo desnu ruku prema lijevom dlanu, sistem može prilično tačno predvidjeti mjesto, vrijeme i približnu jačinu dodira.

Kada očekivani dodir zaista stigne, njegov se osjet ublažava. Taj proces se naziva senzorno prigušivanje, a nije ograničen na golicanje: pomaže nam da razlikujemo posljedice vlastitih pokreta od promjena koje dolaze iz okoline. Zato vlastiti dodir nije nevidljiv niti potpuno bez osjećaja, već najčešće djeluje manje intenzivno i manje iznenađujuće.

Mali mozak ima važnu ulogu

Istraživanja u kojima su upoređivani jednaki dodiri, proizvedeni vlastitim pokretom ili spolja, pokazala su slabiji odgovor pojedinih somatosenzornih područja kada je dodir samoproizveden. Ta područja učestvuju u obradi informacija sa kože.

Posebno je važan mali mozak, koji je poznat po ulozi u koordinaciji pokreta. Nalazi iz snimanja mozga i novijih istraživanja povezanosti moždanih područja podržavaju objašnjenje da mali mozak učestvuje u predviđanju čulne posljedice pokreta i njenom prigušivanju prije ili tokom dodira.

Nije dovoljno samo znati da će dodir doći

Na prvi pogled djeluje da je problem jednostavno u tome što nema iznenađenja. Ipak, predvidljivost sama po sebi ne objašnjava sve: dodir druge osobe može ostati škakljiv i kada unaprijed znamo da će se dogoditi. Bitno je i to što vlastiti pokret daje mozgu preciznu informaciju o njegovom nastanku.

Eksperimenti u kojima je veza između pokreta i dodira namjerno poremećena, na primjer promjenom vremena ili mjesta dodira, pokazuju da prigušivanje tada slabi. Što se stvarni osjet više razlikuje od očekivanog, to ga mozak manje tretira kao rutinsku posljedicu vlastitog pokreta.

Nisu sve vrste golicanja iste

Blagi, jedva primjetni dodiri perom, četkicom ili vrhovima prstiju mogu proizvesti lagano golicanje koje se ponekad može izazvati i samostalno. To se razlikuje od intenzivnijeg golicanja po osjetljivim dijelovima tijela, koje češće izaziva smijeh, trzanje i odbrambenu reakciju, a mnogo ga je teže proizvesti vlastitim rukama.

Upravo je ta druga vrsta golicanja najbliža svakodnevnom pitanju zašto se ne možemo golicate. Naučnici i dalje raspravljaju o svim elementima te reakcije, jer na nju utiču mjesto dodira, očekivanje, pažnja i društveni kontekst. Međutim, osnovni mehanizam je dobro potkrijepljen: dodir koji sami stvaramo mozak unaprijed označava kao očekivan i zato mu smanjuje čulnu „jačinu“.