Razblažena limunada i ravnodušni glasač

Možda je nepopularno poređenje sa španskim telenovelama, ali Televisa Presenta bi bio odličan naziv kampanje, jer ko je kome majka (matična stranka), ko je bio slijep pa progledao (promijenio političku opciju), a ko je patološki zaljubljen u koga i spreman da ide do krajnjih granica da ga dobije, pa čak glumi i lažnu trudnoću (samo da dobije obećanu fotelju), saznaćemo (valjda) do 5. oktobra.

Kampanja ukusa razblažene limunade zahuktala se tempom ranjenog puža i iznjedrila glasačima već odavno dobro poznate floskule: „mi ćemo“, „oni su“, „kada mi dođemo umjesto njih“, „bez nas nema ni vas“. I što je najzanimljivije, svi to pričaju sami sebi i onima koji su „njihovi“, onoj „drugoj strani“ se niko ne obraća, bar ne direktno.

To je kao da ja, npr., imam muža i želim da istjeram nešto svoje. Kupim, recimo, još jedne skupe čizme, jer mi još samo takve trebaju. I zašto mi trebaju i šta njega briga što ću ih kupiti, uostalom, od moje plate ću. I ako hoću, kupiću i kaput, ne može mi zabraniti, moja je plata. A on za to vrijeme gunđa u hodniku – ona pametuje, sve zna, njoj treba, samo nas zadužuje (jasno je da je muž opozicija u ovom primjeru).

A onda dođemo u dnevnu sobu, smješkamo se i pričamo kako komšija sa trećeg ima para da opet mijenja kuhinju. Demokratski se tolerišemo.

Demokratski se tolerišući i štedeći i sebe i drugu stranu, politički protivnici su poodavno odustali od mogućnosti da sjednu jedan naspram drugog u nekom TV studiju i (moram ponoviti tu riječ, mada je gramatički nepravilno) demokratski se nagovore jedan drugom. Donekle i razumljivo, gdje god da odu, jedan će imati prednost domaćeg terena jer znamo da je svaka televizija „nečija“.

Ali mi ih je i žao, jer u politici treba da osjetite taj adrenalin, saslušate onog preko puta pa mu argumentovano zavučete. On vam, doduše, vrati, ali ga sa osmijehom dočekate nekim dokazom malo kasnije. Kao u partiji šaha, vučete poteze, gubite, dobijate, ljutite se, poentirate… a glasači uživaju. Dodate malo začina onoj razblaženoj limunadi.

Kao prilično ravnodušan glasač, do sada sam primijetila nekoliko urnebesnih scena o kojima neću ovog puta, ali i neke marketinške nelogičnosti. Ako ste se već opredijelili za plaćenu online kampanju, jer, zaboga, „21. vijek je, daj da iskačemo na YouTube-u, u igricama, na portalima…“, birajte publiku. Ovako mi se sa ekrana nude kandidati za koje i ne mogu da glasam. Ali šta je još malo pogrešno utrošenog novca, kao da će građani to da osjete. A i nek’ nas gledaju, šta nam teško.

Da i ovu priču ne razvodnim kao kampanju, ono što mogu da kažem za kraj je da na polovini kampanje ne znam nijedan slogan. A vrte mi se, primjećujem bilborde, iskaču i ovi što nisu moji (kandidati), ali ništa ostalo nije za zapamtiti. Osim trpezarijskih stolica, lične himne i kandidata koji liče na sanitarnu inspekciju. O tome možda drugi put.