Milan Dakić: I sport je dio rješenja velikog problema
Zamislite grad sa oko 100.000 stanovnika. Grad koji ima budžet od oko 95 miliona maraka. Zamislite grad mladih. Zamislite GRAD SPORTA. Zamislite GRAD ZDRAVLJA. Grad koji leži na termalnim vodama...
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Grad koji je u posljednje četiri godine NAPUSTILO oko 2.000 radno sposobnih porodica sa djecom. Grad koji NIJE GODINU DANA UPLATIO SUBVENCIJE za sportske klubove. Grad koji ima 109 kladionica. Grad koji ima 80 kladionica koje su bliže od 100 metara od škola. Grad koji NEMA SPORTSKU SALU. Grad koji nema nijedan sportski KLUB KOJI NE NAPLAĆUJE ČLANARINU. Grad koji NEMA ZATVORENE BAZENE. Grad koji je UKINUO IGRALIŠTE U PARKU tokom ljeta, jedinog perioda kada djeca mogu da se igraju na otvorenom. Grad boksa, sporta koji je na konopcima. Grad odbojke, sporta koji je na koljenima. Grad rukometa, sporta koji je srušen na pod. Grad fudbala, sporta koji je zarastao u travu. Grad atletike, sporta koji je u prašini istorije.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
E, sve to, i više, jeste Grad Bijeljina!
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Živimo u doba u kojem su u programu svake političke stranke porodica, mladi, sprečavanje odliva mladih i sposobnih, zapošljavanje mladih... Bijeljina ima Gradski stadion, ali nema stadion za građane Bijeljine. Omladinci plaćaju članarine, a Grad ne uplaćuje subvencije. Bijeljinci su izgubili status premijerligaša u košarci, odbojci, ženskoj odbojci, rukometu i futsalu. Ne zaboravljamo kraljicu sportova, koja je danas svedena na nivo statističke greške u smislu brojnosti članstva, a uslovi u kojima rade treneri i treniraju naša djeca su, optimistično rečeno, ispodprosječni. Prostor za džudo klub i bokserski klub je sramotan, a tekvondo i karate su skrajnuti. Govorimo o sportovima koji su Bijeljinu pozicionirali u sam sportski vrh u Republici Srpskoj i BiH.
Da prozovem i sportske radnike. Od sporta treba da živi naša mladost, naša budućnost, a ne trener i njegova porodica. Razumijemo da svako treba da zaradi platu, ali ne razumijemo potrebu da članarine budu nepristojno visoke i da ne postoji mogućnost da se bude član nekog kluba, a da se ne plaća članarina. Platiti članarinu nije kraj. Tu su oprema, odlasci na pripreme i turnire. Sve se to plaća. Jer u našem društvu se plaća sve što se tiče mladih i sporta.
Kritici nema kraja. Ali uz kritiku treba ponuditi i razumno rješenje, jer je kritika dobronamjerna i konstruktivna samo ako nudi i rješenje. Pobrojaćemo neka od rješenja.
Inspekcije uputiti na teren i kladionice odmaći dalje od škola. Ne gledati gdje je zvaničan ulaz u školu i kladionicu, već odakle se vidi reklama za kladionicu.
Riješiti problem finansiranja sportske sale. Grad prebacuje lopticu na Vladu, Vlada na Grad. A Grad ima budžet od 95 miliona maraka. Ima građevinsku rentu, ima takse od kladionica... Ali nema volju da potisne ego, pruži ruku saradniku i da se ta saga, na štetu svih građana, jednom zasvagda završi. Da grad mladih, grad sporta, ima gradsku sportsku salu. Da okupljalište mladih bude mjesto sportskih susreta, a ne zadimljenih kladionica, gdje se za markicu prokockava budućnost našeg grada, naše zemlje.
Da Grad smanji subvencije za profesionalne sportske klubove i sredstva usmjeri na rad omladinskih sekcija. Smanjiti plaćanje seoskim fudbalskim klubovima, a kupovati opremu.
Da se opremi jedan rukometni klub, potrebno je oko 10.000 maraka. Da se plati kompletna sezona za futsal klub, potrebno je oko 50.000 maraka. Da se opremi atletski klub i plati trener za godinu dana, potrebno je oko 30.000 maraka. Da se napravi deset vježbaonica na otvorenom, potrebno je oko 20.000 maraka. Za 0,1% budžeta dobili ste 15 mjesta koja će okupiti oko 300 mladih, zdravih ljudi koji će besplatno moći da se sretnu sa starijim generacijama i razmijene iskustva, podršku i osmijehe...
Novca ima. LJudi još uvijek ima. Nedostaje volje.
Ako u ljudima nestane volje, nestaće i perspektiva za mlade, nestaće i grad.
Milan Dakić – kandidat za narodnog poslanika u NSRS
21° 10°
