Milan Dakić: "Političar ovo mora da čuje"

Ovo pismo je primjer da razumijem šta nam je zadatak.

Pismo jednog iseljenika...

„Dragi moj, kako si?! Pozdravljam te sa dalekog sjevera. Brato moj, nije Semberija samo geografski daleko odavde. Da samo vidiš kako je ovdje! Ljudi šetaju nasmijani, vedri, dobro obučeni. Ulice čiste, ima parkinga, parkovi k'o dvorište u onog Milana u Batkoviću. A auta?! Pa to kod nas ima samo oko tri kod „čika Jove“. Zgrada mi sređena, nova fasada, brava od haustora radi, stubište čisto i mirisno. Kultura na svakom koraku.

Ali, srećo, nisu se ovi kulturni rodili. Sve ih naučili. Baciš papir – kazna. Parkiraš pogrešno – kazna pola plate. Naložiš roštilj – kazna. I ja platio neki dan. Zato ti i pišem.

To me podsjetilo kad smo se u julu našli kod mene u dvorištu. Zvali samo Stevu i Mirka, a došli i Ljubo, i Miladin, i mali Dragiša sa porodicom, eto ti i Voje, Olge, Milene, Slaviše, Željka... Čas posla se okupi ekipa. Ala smo se ismijali. Ja...

Ima ovdje svega. Posao je dobar, dobro plaćen, kako su mi obećali, sve su ispunili. Pomogli i za stan, i za spajanje porodice. Neki dan mi je stigla Dragana sa djecom. Sigurno si čuo kad je krenula ovamo. Reče da je zvala žene na kafu, da se pozdrave... Ima svega, stvarno. Vjeruj mi.

Bio sam neki dan na pecanju. Nekako dosadno kad odem sam. Nađem nekog pecaroša na obali. Pozdravim ga, on klimnu glavom i nastavi da gleda u vodu. Nit' limenke, niti čokanja kod njega, da podijelimo uz razgovor. Gledam ja u njega, ali on nikako da pogleda u mene. Nekako mi bi hladno. Jeste bio vjetar, ali mi nije bilo zbog toga hladno.

Sjetio sam se i tebe, i Save, i Drine. Ma i kad su nam bili i vjetar i kiša, nama bilo toplo oko srca. Znaš da imaš nekog svog... Baš su uređene obale ovdje. Ima svega. Onako, materijalnog ima, ali duše... Duše kao da nedostaje u svemu!

Znaš ono kad su nas zezali u Bijeljini za tramvaj. E, ovdje ima! Vjerov'o ili ne, i tramvaj, i trolejbus, i redovne autobuske linije. Ali ja sam uzeo auto. Rek'o da imam kad krenem dole kod nas. Dali mi baš povoljan kredit, pa kad opet dođem na ljeto dole, da se ne pitaju moji da nisam propao gore.

A gore se ne može propasti. Čak, ko je dole propao, kad ode, biće mu bolje gore. Ovdje ima svega, znaš. Ja sad, kad sam uspio gore, vratio bih se dole, ali se bojim da dole neće opet biti kakva mala plata. Opet, neka ima posla, jer samo živ i zdrav mogu da radim. A ovdje mogu samo da obolim. A kud ću veću platu od prijateljskog zagrljaja!?

I nešto da ti javim! Eto mene na ljeto! Ne na mjesec, na duže. Stigla jesen, a ovdje mi ne mirišu paprike. DŽaba mi pun novčanik, a srce prazno. Pa koliko se nadulo od praznine, pući će.

Hoću da pravim moj ajvar, da pečem moju rakiju. Propade mi šljiva ove godine... Pokrenućemo ljude da sredimo naš sokak, pa ćemo zvati Dragu iz Mjesne zajednice da očistimo zadrugu i čitaonicu. Sredićemo i igralište, i veliki i mali teren. Uplatio sam ja materijal za školu.

Kad sredimo selo, zvaćemo i televiziju i radio, imaju i ove društvene mreže, pa ćemo i gradonačelnika zvati. I druge mjesne zajednice, da im pokažemo da zajedno možemo sve! Dosta su nas svadili, daj da se mirimo.

Pa, Miko moj, nije Semberac vlat pšenice da ga oduva prvi vjetar. Kad ljudi vide da se može, svako će od sebe, pa eto ti i sjajnih kuća i sređenih škola. Eto ti i naših gastarbajtera, eto djece, eto ljudi, eto smijeha! Eto sređenih stadiona, punih škola, šljivika i ambara, zasijanih njiva.

Slađa je para od tvoje pšenice nego od arende. Kupićemo i kamion da opere ulice u Bijeljini, pričaćemo sa direktorima da se srede javne ustanove. Ljudima buditi svijest da ne prljaju ni dvorište ni ulicu... Kupiti na pijaci, a tek za ono što ne nađeš tamo – u market.

Joj, Miko moj, srce mi zaigra kad nas zamislim sve zajedno na ljeto! Jer ima razloga živjeti u našoj Bijeljini.

Iskreno, tek kad sam došao ovdje, shvatio sam da sam pogriješio. Došao da unapređujem u tuđini, a mogao sam i trebalo je da to radim u Semberiji. Dobro, jako selo, prijatelji, prilika za rad i zaradu. Puna kuća gostiju, i zvani i nezvani na slavi, a svi dobrodošli.

Znaš, sad da ti kažem, mene je podjela u narodu otjerala, ali nadam se da se trudom, radom i vjerom u Boga i bližnjega svoga možemo izmiriti...

Eto, srećo, ostaj u zdravlju i razmisli šta možemo zajedno uraditi i zamisli kako će nam biti dobro.

Volim te, Miko, i čujemo se uskoro...“