Kako je USB promijenio računare i zašto je USB-C važan

Danas se USB koristi za povezivanje miševa, tastatura, štampača, eksternih diskova i monitora, ali i za punjenje telefona i laptopova. Početkom devedesetih godina povezivanje računarskih uređaja bilo je znatno komplikovanije, zbog čega je USB razvijen kao standard koji bi objedinio različite priključke i pojednostavio prenos podataka i napajanje uređaja.

Miševi i tastature koristili su PS/2 i serijske priključke, štampači su se često povezivali preko paralelnih portova, dok su drugi uređaji zahtijevali posebne interfejse. Korisnici su morali voditi računa o kompatibilnosti, kablovima, adapterima i instalaciji odgovarajućih upravljačkih programa.

Cilj USB-a bio je pojednostaviti taj proces kroz princip „plug and play“, odnosno omogućiti računaru da prepozna povezani uređaj i pripremi ga za upotrebu bez komplikovanog podešavanja.

Među ključnim ljudima koji su radili na razvoju USB-a bio je Ađej Bat, inženjer kompanije Intel. Ideja je bila napraviti jednostavan i pristupačan standard koji bi omogućio povezivanje različitih uređaja bez potrebe za posebnim priključkom za svaku namjenu.

Prve verzije USB standarda pojavile su se sredinom devedesetih godina, a njegovo prihvatanje ubrzali su proizvođači računara i periferija. Važnu ulogu imao je i Apple iMac G3 iz 1998. godine, koji se za povezivanje periferija oslanjao na USB umjesto na brojne starije priključke. Takav pristup pomogao je da proizvođači dodatne opreme i korisnici prihvate novi standard.

Prve verzije USB-a bile su dovoljne za osnovne periferije, ali su imale ograničene brzine prenosa. USB 1.1 podržavao je maksimalno 12 megabita u sekundi, dok je USB 2.0, predstavljen 2000. godine, granicu podigao na 480 megabita u sekundi.

Veća brzina omogućila je praktičniji prenos većih datoteka i povezivanje uređaja poput digitalnih kamera i eksternih diskova. Kasnije generacije dodatno su unaprijedile brzinu prenosa i mogućnosti napajanja.

USB je tako postao mnogo više od priključka za tastaturu i miš, jer je počeo objedinjavati sve veći broj funkcija na računarima i drugim uređajima.

USB-C predstavljen je 2014. godine, a njegov najprepoznatljiviji detalj je konektor koji se može priključiti u oba smjera. Za razliku od starijeg USB-A priključka, korisnik više ne mora provjeravati njegovu orijentaciju.

U zavisnosti od uređaja i podržanih specifikacija, USB-C može omogućiti prenos podataka, punjenje i povezivanje sa spoljnim monitorima. Jedan priključak tako može zamijeniti nekoliko različitih veza koje su ranije bile potrebne.

Ipak, USB-C ne garantuje iste mogućnosti na svakom uređaju. Sam oblik konektora ne određuje brzinu prenosa, snagu punjenja ili podršku za video-signal, jer te mogućnosti zavise od konkretnog uređaja, kabla i podržanih standarda.

Od rješenja koje je trebalo ukloniti zbrku sa priključcima, USB je postao jedan od temelja savremene elektronike. Njegov najveći doprinos nije samo u većim brzinama prenosa, već i u tome što je povezivanje i napajanje različitih uređaja učinio jednostavnijim.