Nekada četvrto najveće jezero na svijetu danas je pustinja: Kako je nastala ekološka katastrofa
Na mjestu gdje su nekada plovili ribarski brodovi danas se prostire pustinja Aralkum, dok su zarđala plovila ostala nasukana kilometrima od vode. Aralsko jezero, između Kazahstana i Uzbekistana, gotovo je nestalo nakon preusmjeravanja rijeka za potrebe navodnjavanja, iako se njegov sjeverni dio djelimično oporavlja.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Na mjestu gdje su nekada plovili ribarski brodovi danas se prostire nepregledna pustinja. Zarđali brodovi ostali su nasukani u pijesku, kilometrima daleko od vode, kao podsjetnik na jednu od najvećih ekoloških katastrofa koje je izazvao čovjek, piše Nova.rs.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Riječ je o Aralskom jezeru, koje se nalazi između Kazahstana i Uzbekistana. Prije samo nekoliko decenija bilo je četvrto najveće jezero na svijetu, sa površinom od približno 68.000 kvadratnih kilometara. Danas je najveći dio nekadašnjeg jezerskog dna pretvoren u pustinju Aralkum.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Ova dramatična promjena nije posljedica isključivo prirodnih procesa. Za gotovo potpuno nestajanje jezera odgovorne su prije svega odluke sovjetskih vlasti, koje su željele ogromne površine centralne Azije pretvoriti u poljoprivredno zemljište.
Sve je počelo velikim projektima navodnjavanja, čija je izgradnja započeta još tridesetih godina prošlog vijeka, a posebno je intenzivirana tokom šezdesetih godina. Sovjetske vlasti preusmjeravale su vodu iz rijeka Amu Darja i Sir Darja, koje su vijekovima napajale Aralsko jezero, kako bi obezbijedile dovoljno vode za uzgoj pamuka, pirinča, žitarica i drugih poljoprivrednih kultura.
Problem je bio i u tome što su mnogi kanali bili loše izgrađeni. Ogromne količine vode gubile su se usljed isparavanja i prodiranja u zemljište, a u pojedinim sistemima gubici su dostizali čak 75 odsto.
Posljedice su ubrzo postale vidljive. Tokom šezdesetih godina nivo jezera opadao je u prosjeku 20 centimetara godišnje, dok je osamdesetih pad dostizao čak 90 centimetara godišnje.
Kako se voda povlačila, koncentracija soli je rasla, a život u jezeru postajao je sve ugroženiji. Ribarska industrija, od koje su zavisile hiljade porodica, gotovo je potpuno propala.
Posebno potresan prizor danas se može vidjeti u blizini nekadašnjeg lučkog grada Mujnaka u Uzbekistanu. Tamo se nalazi takozvano groblje brodova, sa ostacima ribarskih plovila koja su nekada saobraćala jezerom, a sada stoje usred pustinje.
Nestanak vode izazvao je i ozbiljne zdravstvene i ekološke probleme. Vjetar sa isušenog dna raznosi so, prašinu i ostatke pesticida i drugih hemikalija koje su decenijama korišćene u poljoprivredi.
Zemljište je postajalo sve manje plodno, lokalna klima se mijenjala, a stanovništvo se suočavalo sa gubitkom posla i pogoršanjem životnih uslova. Mnogi su na kraju bili primorani napustiti svoje domove.
Iako je južni dio Aralskog jezera gotovo potpuno presušio, sjeverni dio bilježi djelimičan oporavak. Kazahstan je 2005. godine izgradio branu Kok-Aral, koja je omogućila zadržavanje vode u sjevernom dijelu jezera. Zahvaljujući tome, nivo vode počeo je rasti, slanost se smanjila, a ribarstvo je postepeno oživjelo.
Prema podacima kazahstanskih vlasti, samo tokom prvih šest mjeseci 2026. godine u sjevernom dijelu Aralskog jezera ulovljeno je približno 4.200 tona ribe.
Ipak, oporavak sjevernog dijela ne znači da će se cijelo jezero vratiti na nekadašnju veličinu. Ogromne površine njegovog nekadašnjeg dna i dalje su pustinja, dok je južni dio ostao gotovo bez vode.
Aralsko jezero ostalo je jedan od najupečatljivijih primjera dalekosežnih posljedica neodgovornog upravljanja prirodnim resursima, ali i pokazatelj koliko je teško popraviti štetu nastajalu tokom više decenija.
15° 5°
18° 5°
