Božo Božić: Naši politički bogovi žive od prodaje magle

Slamnati šešir i narandžasti kombinezon njegova je uniforma po kojoj ga prepoznaju u Bijeljini. Doduše, danas ga je od sunca štitio kačket. Jedan je od radnika gradske čistoće, koji sa metlom u ruci radi na tome da grad bude čist i uredan. A mnogi u Bijeljni ni ne znaju da je baš taj Božo Božić prije desetak godina bio odbornik u tadašnjoj skupštini opštine. I da je poeta. U slobodno vrijeme čita knjige i piše poeziju, a njegove pjesme su objavljene u više zajedničkih zbirki pjesama. Listu stvari koje ga čine zanimljivim sagovornikom upotpunjuje buran buntovnički život i otpor svima koji sa vlasti misle da mogu uređivati živote običnih ljudi. Posle dugo vremena odlučio se da ponovo uđe u politiku kako bi dokazao vlastima da nisu svemoćni i da se glas naroda još uvijek čuje.

- U politiku sam ušao zbog ideje. Ja i danas vjerujem u te ideje, ali nažalost u ovim godinama i nije normalno da čovjek vjeruje u neke ideje. Negdje od maja 2000. do decembra 2004. godine kao kandidat SPO bio sam odbornik u skupštini opštine Bijeljina. U tom periodu sam imao privatnih problema, jer su mi i otac i majka oboljeli, pa sam praktično imao dva invalida u kući. Radio sam preko omladinske organizacije razne fizičke poslove, a radio sam i u Sloveniji nekoliko mjeseci. Bio je to težak period u mom životu - započinje priču Božo.

Kada se vratio iz Slovenije sa tromjesečnog boravka 2011. gdje se bavio skupljanjem sekundarnih sirovina, počeo je raditi u komunalnom preduzeću kao čistač ulica. Posao mu je bio potreban, a birao je samo toliko što je u komunalnom preduzeću odabrao onaj fizički najteži posao.

- Ovde se jednostavno nije mogao pronaći nikakav posao. U međuvremenu, dok nisam otišao u Sloveniju, uspio sam da prodam svu zemlju. Imao sam „sreću" da su mi umrli roditelji pa sam mogao da funkcionišem. Problem je kada moraš da izdržavaš dva invalida, i dan i noć, svaki dan. Ljudi koji izdržavaju invalida i sami vremenom postaju invalidi. Nakon njihove smti, mogao sam naći neki povremeni posao, mogao sam sebi da zaradim.

Komunisti i dalje vladaju

Božić kaže kako su u Bijeljini, tako i u Srpskoj i BiH, sve instucije, zajednički organi obične košnice prepune trutova u kojima za radilice nema mjesta.

- Sve je to posljedica što su ljudi pogrešno protumačili Njegoševu: Ko na brdu ak' imalo stoji, više vidi no onaj pod brdom. Bogovi našeg balkanskog Olimpa ispod brda vide samo maglu i misle da je magla dobra, pa se bave prodajom magle, a ispod nje su samo jad i čemer. Bitno je načeti kompletu oligarhiju i pokazati im da nisu svemoćni - tvrdi Božić dodavši kako su i danas na vlasti članovi KPJ.

- Mi nikada nismo izašli iz komunizma, samo smo umnožili komunističke partije. I tada je bila državna ekonomija. Bilo je lijepo dok je trajalo, ali očigledno da nije funkcionisalo jer je propalo. To je žal za utopijom. Nemoguće je promijeniti ovu državu, ali je potrebno promjeniti svijest ljudi. Upravo je Centralni komitet saveza komunista BiH i dalje na vlasti. I Ivanić, i Dodik i Poplašen, sve su to ljudi komunizma. Jednom prilikom su se sastali na Kozari, bili su tu i Lagumdžija i Duraković i ovaj nesretni Sejfudin Tokić, sve bivši članovi KPJ.

Spokoj i sreću pronašao u poeziji

Svoj mir je našao u poeziji. Slobodno vrijeme provodi uz knjigu, bilo da čita ili da piše, Božo je svoj život posvetio pisanoj riječi. Do sada je uspio objaviti zbirku pjesama „Predvečerje ljudskosti" dok je nekoliko njegovih pjesama objavljeno u zajedničkim zbirkama s drugim pjesnicima.- I pišem i čitam. Kao što narkoman ima potrebu za drogom, ja imam tu potrebu da stalno nešto čitam. Kada mi obaveze dozvole, trudim se da nešto napišem, a inspiracija je relativna stvar, ni to ne može nazor, već mora da dođe. Nekada prođu i dani da ne stavim ni slovo na papir ali isto tako, dođe period kada imam nepresušnu isnpiraciju. To tako ide.

Neostvarena želja mu je da objavi svoj dnevnik „Vrijeme ludila" koji je pisao u ratnom periodu, od 1992. do 1995.

- Dnevnik je sačinjen od eseja, razmišljanje običnog čovjeka. Dosta toga je rečeno u tom dnevniku. Misli, ideje, priče lične pirode, ono što osjećam, što volim i što me boli pretočio sam u priče. Pored ove, imam kompletiranu zbirku „Trice i kučine" koja takođe nije objavljena. Iako sam život posvetio knjizi, opušta me i priroda, mada sam od ovog posla sit šetnje - dodaje kroz osmjeh.

Vrbovao ga DB

Za vrijeme studija u Beogradu, Božo je bio jedan od viđenijih studenata koji su se usprotivili tadašnjem režimu kada su izbili studentski protesti 1984. godine.

- Tokom studenskih demonstracija 1984. mi smo pravili bunt protiv tadašnjeg režima. Tada su počele i prijetnje, maltretiranja i privođenja. Naredne godine počeli su da me vrbuju da radim za Državnu bezbjednost. Prvo su me privodili, saslušavala i nagovarali da radim za njih. Kasnije me nisu privodili, već sam ja dolazio kod njih. Tražili su od mene da zajedno sa još par studenata špijuniram Dobricu Ćosića. DB mi je nudio da provedem šest mjeseci u zatvoru, a potom bi po izlasku bio vođa studentskih protesta.

Tvrdi Božo da su mnogi tada podlegli pritisku „službe", jedni zbog straha, drugi zbog privilegija koje su im nudili. Mnogi su i fakultete završili na taj način, a kasnije napredovali u službi. Božo je ostao zaljubljen u Beograd, a rastanak od njega nikada nije mogao preboljeti.

Ljudi žive u mitovima

- Iz Beograda se nikada nisam vratio, jer je nemoguće otići iz njega. U ratu sam došao ovde u Bijeljinu, tu me je čekala puška i sve ono što nisam mogao ni sanjati, a kamoli predvidjeti. Život mi se u potpunosti promijenio, svašta sam prošao i doživio, a na kraju sam tu gdje jesam, zato i želim da mijenjam svijet oko sebe, jer mislim da nikada nije kasno a kasno je samo ako se predaš.

- Samo čudo može da nas izvuče iz ove situacije. Nemoguće je balansirati između interesa moćnika. Mi živimo u mitovima i toga se moramo okaniti, početi misliti svojojm glavom i konačno prihvatiti činjenice onakve kakve jesu - zaključuje Božo.