Gradski park - svjedok davnih vremena

Gradski park je podignut na mjestu nekadašnje Pašića meraje, u centru grada, na prostoru od četiri hektara, pravougaonog oblika. Za to je zaslužan Johan Kajzer (Kaiser), Nijemac čija je porodica živjela u Novom Selu (Franzjosefsfeld), i koji je škole završio u Austriji, a zatim se u Bijeljini zaposlio u odjeljenju za lov i podizanje šuma.

Stara razglednica - Gradski park, Bijeljina

Bio je uporan u zahtjevu da mu se odobri podizanje parka, kakav imaju veliki evropski gradovi, pa mu je to opština na kraju dozvolila.

Zajedno sa saradnicima brzo je napravio plan budućeg parka, u kojem su najviše mjesta dobili platani, kojih do tada nije bilo u ovom kraju, kestenovi, topole i razno drugo drveće, cvijeće i egzotično bilje.

Gradski park, 1980. godina

Tadašnji Bijeljinci nisu mogli da shvate svrhu zabrane ulaska zaprega i stoke na dojučerašnju zapuštenu ledinu, niti sađenje tolikog broja drveća u gradu, koje, pri tom, ne rađa voće. Za njih su to bile samo nove beamterske novotarije i kaprici i nije trebalo da prođe dugo vremena da djeca, često na nagovor starijih, počnu da lome i čupaju mlado drveće.

Mnogo muke je imao Johan Kajzer (od Semberaca ubrzo prozvan "Jovan Car", što je bukvalni prevod njegovog imena i prezimena) da, s motkom u ruci, odbrani park od buljuka djece.

U najvećoj mjeri je uspio, a ubrzo su i Bijeljinci promijenili navike i Gradski park je postao njihovo omiljeno mjesto za okupljanje.

Prva velika nesreća koja je zadesila Park dogodila se 28. juna 1928. godine kada je nevrijeme oštetilo više od četvrtine stabala, a nova nesreća se dogodila krajem Drugog svjetskog rata, kada su neprijateljski vojnici uništili sve zimzeleno drveće u Parku, pa čak i najveća debla, praveći od njih novogodišnje jelke.

U parku je u prvo vrijeme postojala staklena bašta za odgajanje cvijetnih vrsta, a sve do sedamdesetih godina 20. vijeka u centralnom dijelu Parka je radila kafana-restoran koja je bila omiljeno mjesto za razonodu Bijeljinaca, pogotovo u toplijim dijelovima godine.

Mnoge generacije mladih su se u Parku prvi put zaljubile ili poljubile, mnoge dobre knjige su pročitane ovdje i napravljeni prvi koraci ili krugovi biciklom.

Po dešavanjima u Parku su se mjerila godišnja doba - u tople mjesece korzo i muzika su bili u Parku, a u poznu jesen i u zimu, korzo se selio na glavnu ulicu, a muzika u hotel.

Za starije sugrađane i rekreativce Park je, prije svega, oaza čistog vazduha i utočište mira, tišine i hladovine, a za djecu to je idealan prostor za igru.

"Kad proljeće, kao šarena ptica, doleti u bijeljinski kraj, pa oboji zelenilom krošnje i zemlju ispod njih, kad mirisni vjetar proleti kroz kosu, a u očima se rastopi nebeska duga, dođite u Gradski park, među sjenke. Osjetićete dah prošlih dana, nataloženih, kao umorno lišće, u podnožju drveća, a kad stanete i zadržite dah, čućete toplu pjesmu bezbrojnih nekadašnjih ljubavi, tihu i nostalgičnu, kako struji ispod trave, pa se penje, nježno, do vaše duše, u dubini. Svaku stopu u parku, u vremenu koje je ostalo iza nas, natopila je ta zanosna melodija, svaki cvijet, svaki grm, svaku stazu, bila je to neizmjerna, jedinstvena oaza ljubavi, mjesto na kojem su se začinjali vreli pogledi, stisci ruke, laki poljupci, sastanci i rastanci, šaputanja u sumrak i šetnje one posebne vrste, kad vas ne nose noge, već otkucaji srca. Kad dođete opet u ovo carstvo sjenki, vi, nekadašnji dječaci i djevojčice, zatvorite oči i srešćete sebe, ponovo mlade, u toj gustoj melodiji sjećanja, okupaće vas ponovo odsjaji zlatnih dana i to će zauvijek ostati pod vašim kapcima očnim". (Tekst napisao Jusuf Trbić, bijeljinski novinar i publicista)