Milena Adžić - Moja volonterska priča

U želji da svoje slobodno vrijeme utroši na društveno koristan način i da pruži pomoć svima koji je trebaju, Milena Adžić iz Bijeljine odlučila je 2014. godine da se ozbiljnije posveti volontiranju. Član je Bratsva „Radost" koji se bave humanitarnim radom pomažući porodicama koje su socijalno ugrožene i koje žive na rubu egzistencije.

Pored brojnih humanitarnih akcija u kojima je učestvovala, bila je inicijator prikupljanja pomoći za Stefana Samardžiju iz Gradiške, kao i za prikupljanje pomoći za socijalno ugrožene porodice. Pored toga, volontirala je u organizaciji Sajma za djecu i porodicu u Banjoj Luci, a još u srednjoj školi, kako bi podigla svijest mladih ljudi o važnosti participiranja u donošenju političkih odluka, održala je predavanje na temu „Zašto glasati?".

Čitajući priču ove mlade djevojke, saznaćete dio onoga sa čim se mladi volonteru susreću.

MOJA VOLONTERSKA PRIČA - Milena Adžić

Moja volonterska priča je počela početkom oktobra 2014.godine. Željela sam da svoje slobodno vrijeme utrošim na društveno koristan način, da uradim nešto lijepo za nekoga. Odlučila sam da posjetim Centar za socijalni rad u Banjoj Luci i da potražim savjet i preporuku gdje bih mogla da volontiram. Socijalnoj radnici sam rekla da bih voljela da volontiram i da je moja želja da radim sa djecom. Uputila me je na Udruženje „Nova generacija". Informisala sam se preko interneta i zaključila da se ovo udruženje bavi humanim aktivnostima u radu sa djecom.

Već sljedećeg dana došla sam na razgovor. Odlučila sam da se uključim u projekat Dječiji dnevni centar, jer mnogo volim djecu, volim da provodim vrijeme sa njima, da se igram.

Moj zadatak je da provodim vrijeme sa djecom u riziku i djecom koja su žrtve nasilja, da im pomažem prilikom izrade domaće zadaće i učenja, da se igram sa njima i dajem im savjete.

Prisustvovala sam edukaciji za rad u dnevnom centru gdje sam dobila korisne savjete. Na edukaciji sam naučila kako treba da se ponašam u određenim situacijama, upozorena sam na različite prepreke koje bi mogle da se pojave u radu i upoznala sam se Politikom zaštite djeteta.

Prvi dan volontiranja nikada neću zaboraviti. Pojavila sam se puna elana, bila sam jako uzbuđena. Na stepenicama me je dočeka Stefo. Ja sam mu onako, sva srećna uzviknula „Zdravooo, kako si?". A on mi je tako ozbiljno odgovorio „Mi se poznajemo?". To mi je bilo toliko slatko. Shvatila sam da su oni zapravo mali cvjetići i da sa njima treba postepeno.

Na početku mi je bilo jako teško jer nisam imala nikakav autoritet, djeca me nisu poznavala i jednostavno ništa nisam mogla da se dogovorim sa njima. Vremenom su se navikli na mene, počeli su da uvažavaju moje mišljenje, nije bilo potreba da im nešto ponavljam više puta (da operu ruke prije jela, da pokupe igračke, da treba da učimo i sl.).

Tokom volontiranja sam naučila da su svi oni zapravo maleni ljudi sa svojim mišljenjem i stavom o svakoj mogućoj temi. Shvatila sam da je svako od njih na svoj način poseban. Vrijeme provedeno u Dnevnom centru klasifikujem u kvalitetno provedeno slobodno vrijeme.

Ne mogu riječima da opištem koliko je lijep osjećaj kada znate da ste nekome pomogli, bilo da je to priča, igra ili učenje. Lijepo je kada kroz određene situacije shvatite da njima vaše društvo prija i da pitaju kada ćete ponovo doći. Za mene je to osjećaj koji se ne može mjeriti ni sa čim.

Sjećam se situacije kada sam došla na konsultacije sa koordinatorom i po završetku svratila u Dnevni centar da pozdravim male drugare i kada mi je Stefo rekao „Milena, moram da ti kažem da si lijepa danas!". Ja sam ga pitala zašto to misli kada sam potpuno ista kao i svaki drugi dan. On je rekao "Nisi, Milena. Danas si stavila maskaru." To mi je bilo jako simpatično i slatko me je nasmijao.

Svaki put, kada poslije volontiranja dođem u stan, budem ispunjena i srećna. Smatram da sam se mnogo promijenila od kako volontiram u Dnevnom centru. Aktivnija sam što se tiče volonterskih angažmana, kod mene se javila želja da što više naučim o ponašanju djece u riziku, da stičem nova iskustva i pomažem svima kojima je pomoć potrebna.

Ne mogu da objasnim koliko je lijep osjećaj kada neko stekne toliko povjerenje u vas da vam ispriča neku svoju priču, da vam se povjeri. Lijepo je kada je nekome žao jer morate da idete.

Svaki njihov osmijeh nema cijenu, a osjećaj sreće kada znate da ste vi krivi za te osmijehe ne može da se mjeri ni sa čim.

Prvi rođendan koji nisam provela sa svojom porodicom, provela sam sa njima. Kupila sam tortu i donijela u Dnevni centar. Taj rođendan će mi uvijek biti urezan u sjećanje. Iako nisam bila sa svojim najbližim, oni su bili tu, pjevali mi rođendansku pjesmicu i čestitali. I apsolutno mi ništa nije falilo.

Sjećam se da mi je Aco čestitao riječima „Volio bih kada bi doživjela još ovoliko koliko je na torti (19) ali obrnuto."

U jako lijepom sjećanju mi je svaki minut proveden u Dnevnom centru, svaka igra žmurke, fudbala, ganje, karti, čovječe ne ljuti se, svaki odgledani crtani film, svaka napravljena frizura djevojčicama, svaka napravljena figurica od kartona i svaki, ali bukvalno svaki njihov osmijeh i pogled zahvalnosti.

Nije bilo situacija da sam se pokajala zbog toga što volontiram, a sa druge strane bilo ih je mnogo koje su me ohrabrivale da nastavim sa volonterskim angažmanom. Mi smo jedna velika porodica, a naša kuća, Dnevni centar, je pun ljubavi, sreće, povjerenja, sigurnosti i skladnosti.

Volim biti volonterka Dnevnog centra Udruženja „Nova generacija"!