Preminuo učitelj Lazar Manojlović

U vremenu mraka i opšteg saginjanja, kad se moral ruši u prašinu a uspravni ostaju samo spomenici, ljudi nesavitljive kičme prava su rijetkost. Oni primaju na svoja ramena sve što drugi ne mogu, i ostaju zapamćeni kao baklje koje gore, i svijetle, da sačuvaju obrise ljudskog lica u tami koja sve obuzima. Jedan od takvih ljudi bio je Lazar Manojlović.

Iz Tuzle je došao kao jedan od najuglednijih prosvjetnih radnika Jugoslavije, i to nakon skandala, nečuvenog u to doba: na velikom partijskom skupu u Tuzli ustao je protiv odluka svemoćne Partije, što se tada teško praštalo. Ipak, njegov ugled je bio toliki, da je kažnjen samo premještajem u Bijeljinu, gdje je postavljen za direktora Osnovne škole "Radojka Lakić". Nije prošlo mnogo, a on je i tu školu učinio uzorom u čitavoj našoj bivšoj domovini. I kako to već biva, ni njemu rad i uspjeh nisu oprošteni. A pogotovo ne njegov nesavitljivi karakter, njegova hrabrost, njegov uspravni hod kroz život, koji ga je razlikovao od svih ljudi oko njega. Pa je i on platio cijenu kakvu plaćaju oni koji se izdignu iznad vremena.

Lazar Manojlović je rođen 1934. godine u Velikoj Obarskoj kod Bijeljine, u siromašnoj porodici sa mnogo djece. Pripadnik je prve generacije bijeljinskih učitelja. U Tuzli je na Višoj pedagoškoj školi diplomirao srpsko-hrvatski jezik i jugoslovensku književnost, radio je kao učitelj, direktor škole i rukovodilac u prosvjeti, i svuda gdje je bio, ostavio je duboki trag.

Nosilac je jugoslovenske nagrade "Najdraži učitelj", Ordena rada sa Srebrnim vijencem, kojim ga je odlikovalo Predsjedništvo SFRJ, nagrade za životno djelo u pedagogiji "Dr. Vojislav Bakić", i niza drugih priznanja, među kojima je i Nagrada za građansku hrabrost "Duško Kondor".

Svjetsko priznanje je dobio proglašenjem za Pravednika svijeta u italijanskom gradu Padovi 2008. godine, kad je u njegovu čast posađeno drvo u Parku pravednika i postavljen spomenik u njegovu čast. Bio je to vrhunac jednog časnog, teškog i bogatog života, koji bi u svakoj normalnoj sredini bio uzor generacijama.

Lazar Manojlović je, uz rad u školi, bio i pokretač dječijeg lista "Mališa" najboljeg i najtiražnijeg u Jugoslaviji, dugogodišnji je publicista, autor brojnih stručnih, pedagoških i književnih radova, saradnik mnogih uglednih listova i časopisa, a objavio je i osam knjiga, među kojima se ističu: "Učitelju s ljubavlju", "Govor srca", " Zapisi iz vremena zla", "Zavičajne i porodične priče", " Knjiga tuge i opomene", "Heroji s perom u ruci", i uz to još pet kao koautor.

Čitaoci sarajevskog Oslobođenja, beogradske Republike i drugih listova i časopisa zapamtili su ga kao visprenog i beskompromisnog čovjeka, koji nije ustuknuo pred zlom, ma kakvo ono bilo.

Zapamtili su ga i gledaoci mnogih TV emisija, intervjua i reportaža, a pogotovo oni koji su prisustvovali promocijama i javnim tribinama bijeljinskog "Preporoda". Znaju ga svi koji drže do morala i građanske hrabrosti, još od vremena kad se usprotivio bijeljinskim gospodarima zla i odbio da djecu dijeli po etničkoj pripadnosti i to rekao jasno i glasno pred kamerama britanske televizije, u vrijeme kad su glave padale ni za šta. Zatim je odbio da svojoj školi promijeni ime u "Sveti Sava", pa je izbačen s posla i ostavljen, praktično, na ulici. Ali, nije zaćutao.

Lazar Manojlović je svojim djelom i svojim uspravnim životom dao ljudsko lice ovom ružnom i teškom vremenu u kojem bi i stari Diogen teško mogao naći čovjeka. I ako postoji ličnost u mom životu, pred kojom treba ustati i iskazati bezrezervno poštovanje, to je, bez ikakve sumnje, ovaj neustrašivi čuvar istine. Proći će ovo olujno doba, jednoga dana, ali će ostati vrijednosti za koje se on borio ne štedeći sebe, ne savijajući se na vjetru, ne sklanjajući se pred olujom, ostaće slika jednog uspravnog života, kao svjetionik na nemirnom moru sutrašnjice.

Kad budući istraživači ovog našeg ružnog vremena budu pisali o Lazaru Manojloviću, riječ čovjek, uz njegovo ime, pisaće velikim slovom.

Nek mu je laka zemlja.