Čovjek iz izloga

Odavno sam znao za njega, znao sam da postoji negdje, ali nisam znao tačno mjesto, ni vrijeme, ni dimenziju. Nisam znao u kom se obliku krije, u kom svijetu živi, a onda sam ga sasvim iznenada našao. Bio je baš tamo, u onoj ulici, na onom mjestu, tamo gdje nisam zalazio, tamo kuda nisam prolazio. Sjedio je baš na onom mjestu koje sam zbog prevelike gužve zaobilazio. Ko bi se tome nadao, da ću pretražiti galaksije uzalud. Ko bi rekao da ću ga naću u jednoj od hiljade ulica, u jednom od stotine izloga. Stajali su neki ispred, gledali ga kao čudo, kao nestvaran prizor. Šta će čovjek u izlogu? Šta on to radi tamo? - pitali su se ljudi. A on, zgrčio bosa stopala, kao da ga ubija studen, naslonuo laktove na koljena i spustio glavu u dlan desne ruke. Lice pogužvano, od vijekova išibano, od vremena pregaženo, umorno, ali mlado lice. Sjedi zamišljena pogleda, oči mu odlutale ko zna kuda, ko zna u koju prošlost, u koje vrijeme i koji svijet. Ko zna kojim poljima on sad šeta bosih stopala, lica čista, nasmijana.

- Tražio sam te svuda, Azore. - rekoh, jer znam da me može čuti.

- Vidiš li u šta sam se pretvorio čekajući da me nađeš, Fares.

- Nije to tebi od čekanja na mene.

- Nego od čega je? - upita Azor.

- To ti znaš bolje od mene. Jer ono od čega sam ja bježao i sklanjao se, ti si se tome predao. Mene je pratio osjećaj da me neko progoni, uhodi, a ti si se predao očima i ustima, predao si se prljavim zaslijepljenim i ispranim umovima.

- To si u pravu, Fares. To si sasvim u pravu. Ne mogu prstom mrdnuti a da neko ne sazna. Svaki moj treptaj se vidi i čuje. Sve im je moje kao na dlanu dato, da vide, osjete, uzmu, koriste i da sude o tome, da me ogovaraju, tračaju, lažu i izmišljaju o meni, preuveličavaju, umanjuju, podcjenjuju, omalovažavaju, iskrivljuju, da grde i psuju, da kunu. Svako moje djelo, svaki moj pokret vrebaju, i samo grešku čekaju pa da me opet pljuju, osudjuju, krive, da mi gadosti, grijehe i zla pripišu, da od svega izmišljenog i pripisanog omču ispletu, i na kraju da me objese kad više ne budem imao odgovora na njihova pita; „Zašto si to učinio?" „ Zašto to sad činiš?" „ Zašto ovo?" „Zašto ono?" . Gospode sveti, ni vazduha ne mogu udisati a da me ne pitaju imam li ja prava na to i jesam li zaslužio. Ni voljeti ne mogu a da unaprijed ne osude tu ljubav na novu propast. Svi kao da s andjelima spavaju a djavolu služe i klanjaju se mamonu. Jeste, svaki pokret se zna, svako djelo, svaka riječ, i misao svaka. Zato sjedim ovdje, da me se nagledaju, da zadovolje svoju radoznalost. Sjedim da bi im pokazao da ipak ne mogu uzeti ono što je unutar mene, i da ja nemam cijenu, da nisam na prodaju. Sjedim da im pokažem da nemam marku ni obilježje, da nisam proizvod i da moj tvorac nije mašina. Već da sam od krvi i mesa, baš kao i oni, od kostiju i kože. Hoću da vide da ja imam ono što i oni imaju, a ono što nemaju, to je ono što neće i ne može biti isto, ni blizu kao što je kod mene, čak i kad bi im to dao, te da je uzalud da traže ono što im ne pripada, i da je ludost misliti da im je to potrebno samo zato što nemaju. Evo, šta imate od mojih pokreta kad to nisu i ne mogu biti vaši pokreti, kad njima samo ja ostavljam svoj trag u vremenu, a ne vi? Evo, šta imate od moga tijela kad to nije vaše tijelo i kad ne može biti? Šta vas se tiče je li lijepo, je li čitavo, ili nije? Šta imate od moga pogleda i mojih očiju kad vas ne gledaju, kad vas moj pogled ne vrijeđa jer nije u vas uprt, i kad moju dušu niste u stanju vidjeti? Šta vam vrijedi to što svi zanate gdje sam i šta radim? Evo, dišem, udišem ovaj vazduh i zašto vas se to tiče? Evo, ljudi, i ja sam samo čovjek. Čovjek iz izloga.

- A šta je čovjek iz izloga? Zašto je baš u izlogu? -- upitah Azora.

- Čovjek iz izloga je savremeni čovjek. Čovjek u izlogu je onaj koji više nema svoje privatnosti.

Predrag Kisić