Besmrtna pjesma besmrtne ljubavi

Htio je napisati joj jednu lijepu pjesmu, par niježnih riječi, toplih stihova s puno ljubavi. Htio je da bude ponosna što neko tako lijepo govori o njoj, što joj posvećuje toliko vremena i truda. Danima se mučio jadan, naprezao se noćima, ulagao mnogo napora i truda, tražeć ' inspiraciju, gledajuć ' njenu fotografiju, misleć ' o njoj, i sjećajući se vremena koje su proveli zajedno, sjećajući se nježnosti, dodira i poljubaca toplih. Ali nijedna jedina riječ se ne izusti, nijednog pokreta ne ostavi perom na hartiji.
Dogorjelo je i stotinu svijeća, hiljade misli i pokušaja, ali ni slova da napiše. Tekli su dani kao bujica što samo pustoši za sobom, a on, i dalje se mučio jadan nemogavši da vjeruje kako ga ni tolika ljubav prema voljenoj ne može nadahnuti. Mučila su ga pitanja, mučio ga je jedan bljesak iz prošlosti, ono što je nestalo u jednom treptaju, raznolike misli i boli. Zašto li je tako prazan dok bdije nad bjelinom hartije? Tolike je stihove napisao, tolike priče i pjesme, a sad ni riječi, kao da je nestalo onog umnog mastila u njegovoj glavi. Odakle da izvuče bar jedan stih, bar toliko da posveti svojoj dragoj. Sve je prazno, sve je zaćutalo, umuklo u nekoj tmini skriveno kao da i ne postoji.
Mučio se tako mjesecima još, izmršao od brige i sikiracije, razbolio se, a bolest ga prikovala za postelju. Zanijemio ne moze ni da se makne. Ljudi oko njega okupili se, prijatelji i rodbina, a on samo prevrće očima i nejasno mumla. Kako je to teško i poražavajuće kad čovjek u svom najvećem naporu ne može izustiti riječi.
Napokon ga shvatiše, tražio je da mu dragu dovedu. I sreća, ona pristade te dodje k njemu da vidi šta je jadan htio. Kad ona udje u keliju njegovu i stade kraj postelje dok je svjetlost jedva prodirala kroz zastore s pendzera, tad dogodi se čudo, jer on progovori, izusti riječi snažne. Uzmi pero i hartiju moju, reče on. Ona ga posluša te učini kako joj je kazano. Ona zapisuje i plače, suzama kvasi poslednje redove čovjeka na samrti, dok on govori svaku riječ s mnogo bola i ljubavi. Nije ni kazao sve do samog kraja, umrije poraženi pjesnik pred draganom svojom. Isprati ga njen plač, suze vrele što bi jastuk u noći zapalile i koje bi nebo razbile poput ogledala. Oprosti se pjesnik ostavši nedorečen.
A pjesmu je draga dugo čuvala, i noćima razmišljala kako je pjesma mogla da se završi. Trebalo je dugo vremena da draga shvati. On je namjerno nije dovršio, ostavio je mjesta da dragana sama dovrši stihove. Sada je se ona dugo mučila i mislila kako dovršiti započeto, kada ni sama ne zna, ni kada je, ni gdje, ni kako sve počelo. Tekle su i njene bujice od dana, dogorijevale su i njene svijeće, i već nakon treptaja ona je osijedila, izboralo se lice njeno što nekad biješe čisto i meko poput Amygdalus Ledebouriana Schleche, i pjesma još nedovršena stoji. Ipak, pred smrt uspjela je dopisati nekoliko riječi, pa opet pjesma još uvijek nije imala kraj.
Dugo su ljudi mislili se kakav bi kraj bio da je dovršena, i mnoge bujice od dana prodjoše, mnogim se generacijama prepričavala priča o njihovoj ljubavi i tragičnoj sudbini, zaista, mnogo je trebalo da shvate ljudi, da pjesma o ljubavi, ponosu, patnji i boli, o muci i stradanju, o radosti i sreći, o miru i ratu, sudbini i tragediji, o vječnosti i prolaznosti, nikada neće i ne može biti dovršena. Jer, život se gasi, nestaje, odlazi u zaborav kao dim cigarete, dogori i iščezne, ali ljubav nikada. Kako da staviš kraj na nešto što još uvijek traje, a ne želiš i ne možeš to da zaustaviš. Njihova ljubav i danas živi , u drugima, u drugom, živi u sjećanju.
A bujice i dalje teku, pustoše i zatiru za sobom. I dalje dogorijevaju svijeće, igraju se sjene na zidovima hladnim, neko je i sada u ovom času u svojoj sobi, u pokušaju, u pokretu, u najvećem naporu, nemoćan da izusti, nemoćan da dovrši, a već je prošao treptaj i čas je stigao da skonča još jedan pjesnik, poražen negdje u dubokoj tmini jezivoj i strašnoj.

Predrag Kisić - Fares Adija