U izobilju, ti
Kratke priče bijeljinskog autora Predraga Kisića
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Kuda idem, i šta je to što činim. Svud me prati tvoj lik, neizbrisiv, čist, snažan i ekspresivan, u svom izrazu božanstven i simbolizuje istinsku ljepotu i vrijednosti, takve i takvo da se predajem kao sudbini, želeći da trenutak sa tobom postane vječnost.
Hej, vidim te u prolazu, ukazana siluetom, vidim te na rubu postelje, smiješ se i govoriš mi riječi, i ja te pratim u tihoj noći dok spava grad, sa tobom besjedim, i čuvam momenat koji traje, čuvam ono za šta znamo samo ti i ja.
Kuda sam pošao, kome jutru kad nijedno bez tebe ne može osvanuti. Kuda idem, kojem danu u susret krećem kad nijedan bez tebe ne može trajati, i kojoj noći bez tebe da se predam, u zagrljaj mislima tobom ispunjenim, u izobilju obiluješ samo ti i tvoj čarobni lik.
Ulice bez tvojih tragova, samo su slijepi putokazi bez cilja krajnjeg i konačnog, bez tvog traga samo pustoš caruje. Ležaj i postelja hladni poput zidova, studen, jeza i grčenje, napor i težina misli.
Negdje tamo, niz rijeku plovi obris u svjetlucavom odsjaju od pokreta mojih, ruke uprte u prazninu, pogled uperen u beskraj, pokušaj da se dosegne, da se dopre do traga, do nekog novog glasa i dodira tvog.
Noć nosi misli i težinu riječi što u vremenu kao trag ostaće, sve ono što je na srcu i duši, trajno i postojano, vječno i nesalomivo.
Hej, znam da čuješ, jer ovo naše ne poznaje daljinu, prepreke, ni granice.
Hiljade nekontrolisanih riječi ne mogu da te sažmu u trenutak postojanja, i hiljadu glasova u noći ne mogu da oponašaju jedan uzdah tvoj, koji u postelji dok te posmatram moje biće čini istinski srećnim i nadasve uzvišenim, kao pred Bogom u trenucima molitve.
I dok budan dočekujem svitanje, palim poslednju cigaretu pred pokušaj da uronim u san, pri prvom pogledu na uskovitlan dim, nešto ukazuje na tebe i daleki grad gdje si ti.
Opet misli, riječi, lutanje, prizori jasnog u nadrealnom, stvarnost u domenu nadrazumnog, istina i bol, suočavanje i susret, ono što samo mi znamo i što je samo meni i tebi poznato kao jedna jedina realnost.
Hej, vidim te u prolazu, ukazana siluetom, vidim te na rubu postelje, smiješ se i govoriš mi riječi, i ja te pratim u tihoj noći dok spava grad, sa tobom besjedim, i čuvam momenat koji traje, čuvam ono za šta znamo samo ti i ja.
Kuda sam pošao, kome jutru kad nijedno bez tebe ne može osvanuti. Kuda idem, kojem danu u susret krećem kad nijedan bez tebe ne može trajati, i kojoj noći bez tebe da se predam, u zagrljaj mislima tobom ispunjenim, u izobilju obiluješ samo ti i tvoj čarobni lik.
Ulice bez tvojih tragova, samo su slijepi putokazi bez cilja krajnjeg i konačnog, bez tvog traga samo pustoš caruje. Ležaj i postelja hladni poput zidova, studen, jeza i grčenje, napor i težina misli.
Negdje tamo, niz rijeku plovi obris u svjetlucavom odsjaju od pokreta mojih, ruke uprte u prazninu, pogled uperen u beskraj, pokušaj da se dosegne, da se dopre do traga, do nekog novog glasa i dodira tvog.
Noć nosi misli i težinu riječi što u vremenu kao trag ostaće, sve ono što je na srcu i duši, trajno i postojano, vječno i nesalomivo.
Hej, znam da čuješ, jer ovo naše ne poznaje daljinu, prepreke, ni granice.
Hiljade nekontrolisanih riječi ne mogu da te sažmu u trenutak postojanja, i hiljadu glasova u noći ne mogu da oponašaju jedan uzdah tvoj, koji u postelji dok te posmatram moje biće čini istinski srećnim i nadasve uzvišenim, kao pred Bogom u trenucima molitve.
I dok budan dočekujem svitanje, palim poslednju cigaretu pred pokušaj da uronim u san, pri prvom pogledu na uskovitlan dim, nešto ukazuje na tebe i daleki grad gdje si ti.
Opet misli, riječi, lutanje, prizori jasnog u nadrealnom, stvarnost u domenu nadrazumnog, istina i bol, suočavanje i susret, ono što samo mi znamo i što je samo meni i tebi poznato kao jedna jedina realnost.
Predrag Kisić - Fares Adija
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
22° 10°
